Rađa se mladi dan, sviće na obzorju svijesti, hostija na istočnom nebu daruje otajsvo neprospavanoj noći. U kristalnoj suzi neba vidim konture sreće i praznine punim toplim zlatom izgnjećenim iz saća vječnosti. Sjećam se naših razgovora o zvijezdi Sirius i tvoga vjerovanja da smo tamo ostavili tragove svojih koraka u vremenu prije našeg.
Odlutah u koridore podzemnog hrama. Možda smo sudjelovali u izgradnji tog svetišta, možda si ti bio akustičar odaje proročanstava koji je ženske vapaje pretvorio u jecaje tišine. Lebdim prošlim životima i tražim izvorište istine. Slutim, čekao si na rubu pustinje da izronim iz kapljice rose na zrncu pjeska vremena. Došla sam dokotrljana biserima sa žala ljubavi, ukorijenjena u zagrljaj pjeska i pjene, sjedinjena sa savršenim redoslijedom događanja istina.
Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme. Izgledalo je kao apsurdna rečenica apsurdnog čovjeka, velikog čovjeka, izričaj velikog uma koji je učio od kristala, šutljivih učitelja života.
Tko je apsurdan čovjek? To je onaj koji, ne negirajući vječnost, ne čini ništa za nju. Onaj koji samo živi i živeći svoje apsurde dokazuje hrabrost življenja.
Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice?
Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještaje dubinu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor. Treperile su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao tijela, mješao glasove, budio uspavana srca. Voljeli smo vrijeme i odlutali mliječnom stazom u beskonaćnost sna.
Ti si želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti. Poklonio si mi svoje snove i naučio me osjećati osjećaje.
U treptajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda. Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima, jaka u odlukama. Nježnim zagrljajem me uvodiš u čaroliju trajanja na obroncima vječnosti. Potopljam snove u more rađanja i grlim život zaustavljajući kotrljanje vremena u vihoru nepostojanja.