Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim blijescima u
Velu
Satkanu oda sna strasna.
Zar voljah tek sanje
(Stephane Mallarmé, Faunovo poslijepodne)
U žudnji, u čežnji osjećam sučeljavanje dvije dimenzije, mogućnost dva izbora, dva moguća načina života. S jedne strane, je tek pusto obitavanje u jednoličnim ritmu svakodnevice, a s druge strane postoji život u irealnom svijetu snova, lijepa iluzija satkana od žuđenih ljepota. Postati klošar, odreći se utabanih životnih staza, družiti se sa Artemidom i njenim nimfama, to je bio moj vječni san, postati suvremeni Faun. San o nimfama mi se neprestano vraća, lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije dvije paralelne stvarnosti i odlučujem se za ljubav u kojoj dosežem apsolut ljepote. Odvajam se od monotonije svakodnevice da ne bih izgubila dodir sa čovječnosti i prirodom, sa istinskom ljepotom postojanja u sadašnjem trenutku. Osjećam se kao Mallarmeov junak, kao osamljeni beskućnik koji je u igri sa nimfama postao Faun, titrajuća struna vječnosti, djelić univezuma, univerzum sam. Ljubav je svjetlosna dimenzija, nedokazana peta protega u enenergetskom polju indukcije isposničkog postojanja u poetičnosti vrtloga bezprostorne svevremenosti. Sjetih se stihova ispisanih mirisima ruža i jecajima nepostojanja u prostor- vremenu. Doživjeh ih ponovo i odlučujem se za ljubav.
Vratio si mi nebo, sunce, zrak
život,
u noći punog mjeseca
na obali jezera sreće.
Vjetar, ti i
proljeće.
I miris šljunka
Tvoj dah, tvoje oči,
tvoj zagrljaj
i davno zaboravljeni osjećaj.
Do tada razočarana,
rastrgana između
jučer i sutra
zaustavljena nevidljivom rukom
sudbine na početku sna.
A željela sam samo život
jednostavan i moj.
Uronih u dubinu tvog pogleda,
osluhnuh rapsodiju boje davnih privida.
Darovao si mi
sreću za sreću,
vratio ukradeni san
i ljepotu pripadanja
u onoj proljetnoj noći
punog mjeseca.
