U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja,
oluja ruža odvaja elegiju prošlosti
od rapsodije trenutka,
ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i
ostavlja tragove snova u očima.
Umire tužaljka u perivoju očaja,
ona duboka bol na izvorištu traganja,
ružine bodlje u tkivu vremena,
lahor orkanskih visova novog svitanja
briše tragove tihog umiranja.
U duši osta jecaj zatišja,
bezglasje rapsoda koji sklada
baladu ljubavi.
Ćutim poljubac sa mirisom proljeća,
na usnama sveta hostija,
tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca biverzuma.
U srebru njegove kose,
pronađoh zrno prastarog pepela i
osjetih ljepotu ove ljepote.
Pišem pjesmu nad pjesmama
sjedinjujem sve svoje misli u jednu jedinu.
za tebe pjesniče,
za tebe čudesna ljepoto ove ljepote,
za tebe napuštam staze dušogrizja
i uranjam u vrtloženje novih privida.
Iza nas ostade vrijeme razbijenih zrcala,
u suncu naslutih carsko znamenje,
prođoh kraj čuvara vremena
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću i oživim tvoju sreću.
Na žalu vjerovanja
iz zagrljaja pjeska i pjene,
u sedefastom hramu sanja,
na oltaru srcozorja iz biserja izranja boginja
i otvara dveri nadanja.
Ubija tugu, te okove nevidljive bezdušnosti,
gasi vatre noćnim morama
i u ovom proljeću cvijetovima topi snjegove
tu drevnu grobnicu
tek naslućenim plavim pupoljcima neke nove sreće.
