Darovali su mi ime i boginju i sudbinu. Ljubavlju su ispisali tajnu šifru mog genoma i osudili me na lutanje plavim daljinama, na traženje izvorišta ljepote među zvijezdama. Nesvijesno sam odživjela legendu o Diani i Aktaionu, osudila prvu ljubav na umiranje.
Koračala sam orkanskim visovima mladosti žudeći za zaboravom i preživjela oluju ruža i poeziju suza, vrijeme utkano u kristale Mnemozinine rijeke sjećanja. U prividima sam bila ljubavnica skitnice Mjeseca i u sutonima promatrala kako se odjeva za šetnju baršunastim tepihom noći. Gledala sam zrcaljenje njegova obličja na pučini žudnji. Jedne večeri se sjetih priče o Narcisu i pomislih, možda i Mjesec začuđen promatra kako se odraz njegova lica kao lotosov cvijet rastavara i postaje veličanstvena slika duše sretnog trenutka. Pokušah odgonetnuti tajnu tišine koja je iznenada obgrlila sva moja osjetila. U dubini sebe naslutih eho boginjina bezglasja.
Osjetih tvoju blizinu. Pričinjalo mi se da si srebrenim ljestvama sišao s neba zamolivši čuvaricu Lunina hrama da bdije nad našim srcima. Pružih dlanove ka vječnosti, krenuh mostom iznjedrenim iz uspomena ka drugoj obali vremena i zakoraknuh u svitanje novih snoviđenja. Smiješio si se i ja dotaknuh tvoje lice utkano u svjetlost koja se probijala kroz tminu prohujale samoće. Na obroncima sanjanog raja je Pan frulom budio ljubav.
U metamorfozi svijesti odživjeh Vergilijevu četvrtu eklogu, vidjeh rođenje djeteta i osjetih kako sjedinjuje prirodu i čovjeka u zajedništvo spokoja i mira. Vidjeh kako se otvaraju dveri zlatnoga doba i u snazi tvoje blizine osjetih sazrijevanje osjećanja osjećaja u nešto neizrecivo nježno. Koračao si stazom usamljenog pastira, ušao u san, usnama dotaknuo usne i u meine pretočio nektar svoje duše. To sveto piće se razlilo koridorima svijesti i oživjelo usahle cvjetove u perivoju srca. Tišina je, u bukolici vječnosti, dobila puninu dvojstva. Razasuti kristali prošlosti se posložiše u mozaik sreće, srce je prestalo odkucavati svoje probne otkucaje i zatitralo ritmom svjetlosti koja nas je, na obzoru jave, pozivala u Arkadiju. Mjesec je nestajao na zapadnom nebu kada je Danica objavila praskozorje u dolini sna. Napustili smo kameni obruč nepostojanja i nošeni zvucima Panove frule prošli kroz kapije sunca i ušli u pastoralu sna. Na horizontu, u onoj točki u kojoj se grle nebo, zemlja i ocean, izniknuše linije naših života i zatvoriše nas u krug ljubavi.
