“Samo se nikada ne daj navesti na prepirku! Mudri upadaju u neznanje kad se prepiru sa neznalicom.”
Goethe
Osjetih snagu ove vječne misli. Zaustavih se na rubu bezdana u kojem se gubilo dostojanstvo čovjeka u čovjeku. Dernjava neznanja mi je parala uši. Zatvorih okna duše da ne odgovorim istom jačinom neobuzdanosti ranjene nutrine. Sjetih se Pitagore i njegove mudrosti. Putovali smo prostor- vremenom i vraćali se uvijek na trg cvijeća s kojeg krenusmo u vječnost. Putovat ćemo ponovo, susretat ćemo se na rondoima trenutka, uranjati u dubinu pogelda, gubiti se u oceanu snova, pronalaziti na pješćanoj plaži života, ljubit ćemo se istim žarom a nećemo znati da smo to uvijek samo mi. Mi uvijek drugačiji, a uvijek isti, žigosani genetskim kodom, ovjenčani duplim helixom, iznjedreni iz vretena beskonačnosti, ozrcaljeni u paralelnim univerzumima, mi stolujemo u sebi i nosimo sami sebe, svoju čud i svoju kob kroz vječnost.
U osvitu mladoga dana budi me misao o postanku svijeta. Vidim misao na obzoru srcozorja, u osvitu mladoga dana, na izvorištu ljepote. Ćutim kako postaje spoznaja osjećanja osjećaja, ognjilo žudnji i čežnji, ljuvena poezija našeg istinskog postojanja. Misao me provodi koridorima uma, njome koračam labirintom lijepih privida, gubim se i pronalazim u zrcalu istine. U Kohinoru trenutka se prelama svjetlost zlatne hostije i sklada rapsodiju nepostojećih boja. Uranjam u budnost i na horizontu jave naslućujem zagrljaj Lune i Sola, nedjeljivu istinu ispisanu na Tabuli smaragdini, alkemijsko vjenčanje iz kojeg izranjaju eoni sjećanja. Tisućljeća se nižu uzdasima strasti i tkaju tkivo vječnosti. Kako je daleko ta crta na kojoj se ljube suton i zora, nebo i zemlja, duša i tijelo, svijest i podsvijest? Kako je daleko taj poljubac, taj nježni titrajući most, ta zlaćana spirala koja sjednjuje nutarnje nebo sa svjetlosnom dimenzijom prostor- vrijeme? Čija ruka prebire po strunama svemirske harfe i sklada sonatu toj ljepoti? Tko se krije u odeonu duše, u glazbenomi teatru koji vjekuje na obzoru svijesnosti? Iz zagrljaja svjetla i tmine izranja scena na kojoj se zrcale obrisi naših lica, čuje naš smijeh i dinamika naših rečenice. Isprepliću se sjećanja i znanje, tuga i sreća, java i san. Misaoni prah se širi prostranstvima uma i pretače u svjetlucave niti naše čujnosti i čulnosti. Ćutimo milovanje materije sna, iz kojeg kao lava suklja život i za sobom ostavlja blještavi trag prošlosti, pretače se u vrtloženje trenutka, u spiralnu dinamiku svjesti. Osjećam vihor vremena na orkanskim visovima spoznaje, vidim kako se ruše planine, kako rastu rijeke i slijevaju se deltom u beskraj. Oko nas se zatvaraju oceani. Mi stojimo na otoku sreće. Bijela golubica sa crvenom ružom u kljunu donosi objavu smirenja dok oko nas tutnja kraj svijeta. Uzavrelo more šumi vječnu pjesmu o Luninoj snazi. Ćutim plimu i oseku želja, osjećam vrtnju ekliptike sunca i naslućujem kako nam se misli dotiću. Vidjeh do tog trena neviđeno. U praskozorju svijesti, ogrnute velom bisernoga sjaja moja i tvoja misao se sjediniše u osjećanje osjećaja ljubav i otvoriše nam vrata bezgranićja.
