Budim se na krevetu od plavih latica, zaostalih iz vremena oluje ruža. Na granićju između iluzije i jave sjetih pucanje opne sna, otvorih okna duše u ovom februarskom jutru i dozvolih mirisima praskozorja da dotiću još uspavane strune svjesnosti. Pjesnici su čuđenje u svijetu titra misao umrlog poete u dubini duše. Osjećam kako me miluju svilenkaste latice antologije, govora cvijeća iz pjesama, čujem pjesnikove šapate, cvrkut ptice sanjalice, srce otkucava mir i spokoj, zvuk balade o ljubavi me odnosi ka dalekim vratima vremena. Sa melankolijom u srcu promatram rosu na drhtavoj vlati trave. Sjetom utkanom u sjećanje, usidrenom u oceanu uspomena prošlih godina vidim, na kristalno jasnom nebu buđenja, Danteovog orla zagrljenog sunčevim sjajem svitanja. Ta nebeska ptica prosipa zlaćani prah iz kojeg niču cvjetovi ljubavi i sjedinjuju se sa poezijom ruža koja srcu daruje odkucaje smiraja. Osluškujem smijeh razigrane djece u pjesnicima koji me pozivaju na stazu ka bezbrižnom djetinjstvu i prisjećam se zagrljaja iz kojeg sam krenula ka ovom jutarnjem blaženstvu. Nedostaju mi riječi kojima bih nanizala nisku osjećaja koji me kao eliksir sreće jutros oplahuju. Stojim na obroncima jave, uranjam sretna i mirna u koloplet života. Nevidljive strune vidljive svjetlosti me miluju toplinom i ja osjećam nježnost zagrljaja srodnih duša. U tom sjedinjenju ljudskosti se gube zakoni džungle i blješte kozmički zakoni cjeline. Na pješčanom žalu želja se otvara Jakovljeva školjka i ljubav izranja kao prastara istina, istina iz koje smo svi nastali, biser neprocjenjive vrijednosti koja nas je sjedinila na ovom dugačkom putu evolucije do ovog trenutka spoznaje, trenutka postojanja u našoj, za sada jedinoj, stvarnosti.
