Memorija srca.
Dok slušam ovu predivnu, staru baladu o ljubavi , a srce otkucava prohujalo vrijeme, ja osjećam trenutak u sebi, let tog svojeglavog, ali pravednog Boga.
Tamo gdje riječi šute,
gdje su misli nepotrebne
a ljubav u nama raste
Tamo gdje rijeka vremena
deltom grli more snova
a ljubav u nama traje
Tamo ćemo
na obali spokoja i sreće
zagrljajem ubiti hladnoću i
vidjeti cvijetanje nezaboravka,
tog čudesnog plavetnila,
znaka vječnosti želje i
trajanje plavoga sna.
Smjenjuju se eoni i stoljeća, godišnja doba, u svom neprestanom dolaženju, prirodi presvlače odore, ljudsko srce titra tonovima čudesne simfonije našeg malog univerzuma, srce to središte samsare, se do zadnjega daha igra sa vječnim proljećem u sebi.
Iz tog vječnog vrtloga izranja trenutak purpurnog jutrenja. Svakodnevna renesansa, u renesansi vječnosti, proljećem pretvara pupoljke tek procvalog cvijeća, plavog cvijeća u veliki ocean sna, a vjetar donosi s neba samo miris ljubavi.
Udišem ljubav i osluškujem poeziju srca koja me poziva u potragu za izgubljenim vremenom, šapuće mi, oživi tog svojeglavog Boga, oživi ga u sebi i u meni.
Slike davno zaboravljenih proljeća oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i cvijeća. Kotač života, ta čudesna ruleta se vrti, film proživljenog odaje ljepotu proteklog vremena.
Slike impresionista, ekspresionista, realista, nadrealista, koje pamtimo iz monografija, muzeja i galerija žive u nama bojama i trenutkom njihova nastajanja i mi živimo te trenutke rađanja vječne ljepote. Zapamćene davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog treptaja oka, a plavetnilo neba nas dodirom vjetra prisjeća da bez nas ne bi bilo ni sunca ni mjeseca, ni oluja, ni godišnjih doba, ni života.
Sve što se oko nas događa mi vidimo i čujemo u sebi i oči boje sna i osmijeh prijatelja i grubost poznanika i ružne riječi i uvrede, sve to prepoznajemo tek u sebi i osjećamo da nismo jedno jedino biće, nego da se u našem vremenu, u toj svojeglavoj rijeci bez povratka sjedinjuju pritoke različitih bića. Rijeka vremena, život se slijeva ka ušću vječnosti, dok njenim koritom protiču trenutci u kojima smo bili strastveni, zaljubljeni, umorni, tužni, sretni, uvrijeđeni, ogorčeni, nesigurni i odlučni .
Srce pamti osjećaje, srce je najveći izdajnik prohujalog vremena, srce ta čudesna kapljica u rijeci vremena, snažna kapljica u kojoj su sjedinjeni svi već naizgled zaboravljeni osjećaji prošlosti.
Srcem osluškujem glas vjetra i osjećam kako se sjedinjujem sa tim svojeglavim bogom. Tu u dubini sebe same, u onoj čudesnoj točki u kojoj se sjedinjuju sve četiri strane svijeta, spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka, je čudesna samsara, ocean sna, beskraj i vječnost ljudskoga života.
Stvoritelj te čudesne geometrije sna i našeg postojanja u njemu je Vrijeme, pisano velikim slovom.
Osjećam tog nestalnog i svojeglavog Boga u sebi i uspijevam oživiti sjećanja i sjećajući se osjećam da osjećam, osjećam ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje vječnu vrtnju rulete života.
Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama dolepršalim iz oluje plavih cvijetova, šapućem mu najljepšu poeziju vremena, ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja na prohujalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja.
Zatvorimo vrijeme u srce, tu ćemo ga osjećati svakim njegovim treptajem jer vrijeme je osjećanje osjećaja i sjećanje, vrijeme je sretan trenutak postojanja, a kada nas napusti zaustavi se samsara i mi nestajemo u vječnosti vremena i svatko svojoj istini o životu .
Dodatak:
Spoznaju o spoznaji vremena opisah u tekstu, Stonehenge ili božanska matematika.
|
