U smrti se sniva....
Iako je nisam poznavala, iako se nismo sretale u ovom virtualnom svijetu, smrt blogera uvijek izazove neravnotežu u ovom našem malom univerzumu. Jedno mjesto je uzauvijek ostalo prazno.
Iznenada preminuloj virtualnoj prijateljici Uglavnombezopasna poklanjam Mozartov requiem , a njenoj djevojćici ovu pjesmu punu utjehe:
Utjeha Kose
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
A.G. Matoš
Smrt je tako nešto konačno i da bi razumjeli našu beskonačnost u konačnosti naših tijela, da bi prihvatili smrt kao nešto sasvim obično, da bi uistinu povjerovali da se smrti sniva, možda bi se trebali malo više pozabaviti današnjim pokušajem znanstvenika da nam približe dostignuća u znanosti uspoređujući ih sa drevnim mudrostima.
Pokušavajući shvatiti misteriju života, čovjek je slijedio mnoge i uistinu raznovrsne puteve. To su bili putevi znanstvenika i mistika, putevi vjernika, putevi filozofa, pjesnika, klaunova, šamana, put svetog Franje, svetog Augustina.
Prirodne znanosti ne ovise o mistici, mistika ne ovisi od spoznaja u prirodnim znanostima, ali čovječanstvo se ne smije i ne može ni jedne od njih odreći.
Slijedeći te različite puteve čovjek je razvijao svoj svjetonazor.
U svakidašnjem životu je svaki od tih svjetonazora važan i vrijedan pažnje, svi oni su doista pažnje vrijedni.
Mehanistički svjetonazor je važan za razvoj znanosti i tehnologije, a svi ostali su važni za uravnotežen, sretan i pun duhovni život.
Pokušat ću usporediti moderne fizičare sa misticima kao što je to Fritjof Capra učinio u svojoj knjizi "Tao fizike".
Sličnosti u svakom slučaju postoje jer su metode znanstvenika i mistika potpuno empirijske.
Fizičari dostižu znanje pokusima, mistici meditativnim proniknućem u sebe samoga. I jedno i drugo jest promatranje i na oba se područja "promatranja" prihvaćaju kao jedini izvor saznanja i konačne spoznaje.
Mistik ulazi u svoju dušu, on gleda u sebe i istražuje svoju svijest na njenim raznim razinama, što, iako mnogi sljedbenici velikih mistika ne priznaju, uključuje i tijelo. Tijelo je ipak fizički izraz čovjekove duše. Tijelo zrcali ono duhovno u čovjeku.
Kod fizičara je proces obrnut. Fizičar svoje traganje za suštinskom prirodom stvari otpočinje proučavanjem materijalnog svijeta. Preko tog "materijalnog" on postaje svjestan bitnoga jedinstva materijalnog i duševnog, svijestan svih stvari i događaja. Štoviše, on spoznaje kako i on sam sa svojom svijesnosti čini sastavni dio tog jedinstva.
Tako i mistik i fizičar dolaze do istog zaključka; jedan polazeći od unutrašnjeg, a drugi od vanjskoga svijeta.
Capra je pronašao i drugu sličnost među njima, a to je da se njihova promatranja odvijaju u područjima nedostupnim običnim osjetilima. To su područja atomarnog i subatomskog svijeta u suvremenoj fizici, a u misticizmu neuobičajena stanja svijesti u kojima se izrasta iznad jednostavnog osjetilnog svijeta.
Mistici govore o doživljaju viših dimenzija, a u svijetu suvremene fizike, u svijetu u kojem su stvoreni četverodimenzionalni "prostornovremenski" oblici, multidimenzionalna iskustva koja isto tako nadilaze osjetilni svijet, nam objašnjavaju da ih je gotovo nemoguće izraziti svakodnevnim , takozvanim običnim jezikom.
Iako su ova dva pristupa potpuno različita, ona su ipak i komplementarna.
Oba pristupa su nužna jer, dopunjujući se uzajamno, oni nas vode ka potpunijem razumjevanju nas samih i svijeta u kojem živimo.
F. Capra sam kaže da znanost ne treba mistiku, a da mistika ne treba znanost; no čovjek treba i jedno i drugo.
Nažalost se to u našem društvu nije postiglo, mi smo ili previše racionalni ili previše duhovni. Za ono racionalno u nama su tipičan primjer sami znanstvenici. Iako njihove teorije vode svjetonazoru koji sliči mističnome, iznenađuje koliko to malo utječe na razmišljanje i spoznaju većine znanstvenika.
U misticizmu mnogi odbijaju novonastajuće znanje, a znanje se ne može odvojiti od određenoga načina života koji u konačnici i jeste potvrda i oživotvorenje toga znanja. Steći mističko znanje znači podvrgnuti se preobrazbi; moglo bi se čak reći da to znanje jest preobrazba.
To je vjerovatno i razlog da znanje, proizašlo iz razvoja znanosti, često ostaje apstraktno i teorijsko.
Homo tehnikus u svom uvjerenju ne želi shvatiti i prihvatiti filozofske, kulturne i duhovne implikacije znanstvenih teorija, oni podržavaju društvo koje se još uvijek zasniva na mehanističkome, razdrobljenom pogledu na svijet.
Opstanak cijele ljudske civilizacije možda ovisiti o tome hoćemo li znati sjediniti znanost i duhovnost, znanost i mistiku. Znanost nam tvrdi da u sebi nosimo kineski yang. Jedan dio nas se treba samo malo potruditi da bi usvojili i neka od yin shvaćanja istočnjačkoga misticizma, da iskusimo cjelovitost prirode i umjeće življenja s njom u harmoniji.
Čitajući "Tao fizike" spoznala sam važnost tog sjedinjenja, i konačno razumjela izjavu jednog od otaca kvantne fizike Wernera Heisenberga.
"Najplodnija dostignuća razvoja znanosti su postignuta tek onda kada su se susrela i sjedinila dva različita oblika razmišljanja. Ti različiti oblici razmišljanja mogu imati svoje korijene u koljevkama različitih kultura, čak u različitim epohama, u različitim religijskim tradicijama. Kada se one uistinu sjedine onda dolazi do izmejničnog djelovanja iz kojeg proizlazi uvijek razvoj nove spoznaje."
Iz te nove spoznaje se onda zrcali naša istina o životu.
|
