Jur nijedna na svit vila....
Jur nijedna na svit vila
Lipotom se već ne slavi,
Jer je hvale sve skupila
Vila kâ mi sarce travi.
Zvijezdana noć punog mjeseca. Predivan krilati konj se spustio u moj ljubičasti san i ponio me u ono vrijeme kada su šumama odzvanjali zvuci panove frule i legende još živjele ljepotom vjerovanja da nad našom sudbinom bdiju dobre vile.
Ni će biti, ni je bila,
Njoj takmena kâ se pravi.
Lipotom se već ne slavi
Jur nijedna na svit vila.
Nađoh se na vrhu svijeta, na proplanku pored vilinjeg jezera. Tu vile ruše i zidaju, liju toplo zlato sutrašnjeg sunca, potmuli zvuci zvuče britko i oštro, dok sa nakovnja na sve strane pršte i gasnu iskrice zvezda. Raspliću se grane drveća zamršene tamom, na njih slijeću ptice, a vile u zemlju za nas utrljavaju mirisna sjećanja na davne i buduće snove.
Sve mora biti spremno kad se velika zavjesa podigne i pred našim očima počne novi čin u vječnoj igri, u teatru koji ne postoji zbog nas nego zbog dana koji dolazi.
Novi dan sviće pred bunovne oči i nitko se ne začudi, ne vrijednuje tu scenografiju sna. Tamo gdje je sinoć bilo tihe trave, vrhova pokošenih tamom, promuklog slabog vjetra, tamnog svoda oznojenog sitnim vatrama, ujutro se pružaju svježe ispletene livade, raspjevano cvijeće i glasni žubor rijeka, litice su izrezbarene prvim svjetlom koje sve na šta padne čini oštrim kao ivica brijača, a nebo miriše svježinom zore koja ga je isplavila, skidajući sa njega garež noći.
Gde je sinoć bio baršun, jutrom sjaje kristali. Ono što nam se noću pričinjava hukom sova, svitanjem je gugutanje golubice. Gde je sinoć pjevao zrikavac, jutrom se sunča gušter. Dok je sinoć sunce umorno tonulo u more jutrom veselo izlazi iza planine.
To je ono čudesno mjesto na kojem se rađa svaki novi dan, gdje se susreću gorske i morske vile, a njima se pridružuju ladarice osvjetljavajući noć, mjesec i sunce se tajno sjedinjuju u ljepotu sna.
Zastadoh opsjednuta ljepotom trenutka.
"Pođi do jezera." šapuće mi vjetar. Okrenuh se prema glasu, Pegaza više nije bilo i ja krenuh svjetlećim tepihom ka vodi u kojoj su se neke od vila kupale. Na obali jezera su zagrljeni sjedili ljubavni parovi. Vidjeh dječaka očiju boje sna kako promatra vilinji ples.
"Ovo je sigurno samo san iz kojeg ću se u svitanje probuditi." začuh njegov glas
"Kako si stigao do izvora?" upitah ga
"Ovo je jezero koje vile svaku noć čiste." šapunu dječak da ne razbije tišinu .
"Ispod jezera je izvor tvog i mog nadahnuća. Kako si se ti uspeo na planinu?"
"Doletila sam."
"Kao Dedalus?"
"Ne, na krilima Pegaza."
"On je tvorac ovog jezera, onaj tko jaše na njemu je izabran i određen sudbinom da živi snove jer nad njim bdije dobra vila." šapunuh još tiše da ne razbijem san.
Varhu njeje vedra čela
Vridna ti se kruna vidi
Od kosice ku je splela
Kojom zlatu ne zavidi,
Svakomu je radost vela
Kad ju dobro razuvidi. šapnu mi dječak pjesnikovim glasom.
Iz daleka se čula svirka već davno zaboravljene, trstenice .
"To pastir svoju dragu doziva" pomislih sjećajući se legende zbog koje sam kao djevojčica plakala.
Vile prestadoše tkati dan osluškujući taj ljubavni zov. Jedna se odvoji i zapjeva sama prekrasnu baladu o ljubavi. Svirka trstenice se približavala.
Iznenada se pred mojim očima, kao na pozornici, legenda pretvori u igrokaz.
Mladi pastir i pastirica sjede na pojilištu pored livade pune usnulog cvijeća. Pastirica uspavljuje stada prekrasnom pjesmom o zalazu sunca. Pastir promatra njeno lijepo lice i ljubav se kao svjetlucavi oblak ovije oko njega. Smjenjuju se večeri i oni dolaze i odlaze, pastiričine pjesme postaju himne rađanju ljubavi.
Ali večeri jedne pastir sjedi sam i čeka, mjesec na svom dalekom putu obasjava suze na njegovom obrazu. Slušajući tišinu pastir usnu dok je stado nemirno, bez uspavanke, oko njega bdjelo. Vile se spustiše u njegov san i rekoše mu istinu.
"Pastirica je prelijepo pjevala i mi smo je povele s nama."
"Hoću li je ikada više vidjeti?"
"Jedne večeri dok budu sjale krijesnice i puk bude slavio svoje zaboravljeno korjenje prepoznat ćeš je među nama."
Kada je zlatilo sunca smjenilo mjesečevo srebro pastir krenu sa stadom prema planinskom pašnjaku. Lutao je nesretan i sam, stado je tugovalo s njim. Prolazilo je vrijeme, smjenivala se godišnja doba i on se jedne večeri vrati na mjesto gdje je nekad bio sretan. Uz pojilište je izrasla trstika koje tu nikada nije bilo. Odrezao je trstiku i u trenutku kada ju je podigao u vis puhnuo je vjetar, a iz trstike se začuo pastiričin glas. On od te trstike napravi sviralu kakvu dotad nikada nitko nije vidio.
Svirao je one pjesme koje mu je pastirica pjevala i dugo, dugo su pastiri ne videći ga slušali čudnu, gotovo božansku melodiju koja je dopirala negdje iz dubokih klanaca, gustih šuma, neosvojivih visova.
Kada bi se začula melodija, oluja bi prestajala, vjetar bi umuknuo, stada bi se smirila.
Svirka je bivala sve bliža i odjednom umjesto igrokaza pred nama se ukaza prekrasan mladić s panovom frulom u rukama. Prelijepa pastirica, vila ljubavi, zapjeva još umilnije. Stado koje je slijedilo pastira zastade i polijega. Dok su ovčice snivale pastir i pastirica zaplesaše vilinski ples.
"Tko je on?"
"Pastir koji je tražio ljubav." začuh pjesnikov glas.
"Ali to je bilo davno, to je legenda."
"On je zbog ljubavi postao Silvan, bog naših šuma i pastira." šaputao je pjesnik držeći u ruci trstenicu.
Jur nijedna na svit vila
Lipotom se već ne slavi,
Jer je hvale sve skupila
Vila kâ mi sarce travi.
šapnu mi pjesnik jutros pri buđenju prastari stih Hanibala Lucića.
|
