Osmijeh neba
U jednoj od onih noći kada smo gazeći nebesku rijeku tražili put ka snovima osjetih da među zvijezdama nema mostova. Izgubljena u strahovima stavih srce u vjetar tvoje blizine i umjesto treperavih, varljivih očiju neba pred nama zvijezde šapatom prosuše put ka svitanju. Nošeni čudesnom muzikom satkanom od stihova naših srca krenusmo zvjezdanim putem ka beskraju sna.
Izašli smo iz tame noći
ti i ja
i ušli u neki novi
samo nama vidljivi svijet.
Razbili smo tišinu noći
probuđenim
još neostvarenim željama
dok je vjetar pjevao baladu
o ljudskim čežnjama,
a zvijezde šutjele o snovima.
Jedan čovjek stoji i gleda plažu i more i mjesečinu kako se kupa u tom beskraju. Tamno odjeven, lice jasno vidljivo i oči boje sna. Između čovjeka i mora po pješćanom žalu netko hoda. Žena duge plave kose zastade na tren. Dokotrljala kapljica neke čudesne vode se pretvori u izvor iz kojeg poteče rijeka bez povratka.
Bježali smo iz tame noći,
zakoračili u bujicu velike vode,
ti i ja
zaboravljajući nebo
koje je kišilo još neisplakanim
ljudskim suzama.
Koračali su zajedno plažom čovjek u tamnom odjelu, očiju boje sna i žena duge plave kose. Velika rijeka bez povratka je ispirala pred njima ostatke soli na svjetlucavom pijesku života. U tragovima njihovih stopala se kupalo tek naslućeno jutro novog buđenja.
Ti i ja
sjedinjeni u žudnjama
vidjesmo osmijeh neba
i na horizontu,
iza oblaka svijetlo
svijetlo nad svijetlima
ljubav
u našim snovima.
Ti si moj san i moja istina o životu !
|
