Škola trenutka
Danas nemam vremena za izučavanje i analize, danas je za mene vrijeme jednostavno trenutak, treptaj oka u kojem se zrcalim u njegovim tužnim očima.
Danas je za mene zemlja samo zemlja, zrak samo zrak, voda samo voda, vatra samo vatra.
Hvala ti, srce moje,
što ne okljevaš
bez laskanja, bez nagrade,
iz urođene vrijednoće.
Imaš sedamdeset zasluga u minuti.
Svaki tvoj grč je
kao otiskivanje barke
na otvoreno more
na put oko svijeta.
Ipak sjećam se njegova djetinjeg glasa i rečenice "Voda dolazi iz zemlje!". Danas stojim čvrsto na zemlji i gledam izmučenu planetu kako odoljeva jesenjim sušama snova i danas se osjećam jačom od nje.
Stojim na zemlji, udišem zrak, pijem vodu sa izvora i nemam vremena razmišljati o vatri i česticama neba, gledam i vidim nebo onako kako sam ga gledala kao dijete.
Hvala ti, srce moje
što me često
vidiš iz cjeline
čak i u snu posebnu.
Paziš da se skroz- naskroz ne presanjam,
skroz-naskroz
za što nisu potrebna krila.
I prisjećam se vremana kada sam nošena idejom "nemoguće učiniti mogućim" tek počela vjerovati u snagu trenutka. Tražila sam čudesnost postojanja u protegi sna koji sam budna sanjala, jedinstvo u višeprotežnosti koju sam tek naslućivala. Vrijeme, ta protega u kojoj sam do tada samo trajala, se danas počelo uvlačiti u moje postojanje otkucajima srca.
Prestalo je biti količina, izgubilo je količinu i postalo kakvoća, ne mjerna jedinica nego vrijednost mog postojanja.
Na tromeđi između znanosti, vjerovanja i ezoterike ja pokušavam spoznati snagu univerzuma uma i to nešto, u znanosti još ne dokazano, osjetiti u sebi.
Prisjećam se anđela čuvara koji mi je pri porodu stavio prst na usta i šapnuo.
"Zaboravi sve što si do sada slušala, zaboravi simfoniju tvog nastajanja jer ćeš jedino tako moći živjeti u ovom svijetu punom još ne odkrivenih tajni." začuh anđeoski glas.
"Danas znam da u meni još uvijek odzvanjaju početci života koji su zbog rođenja prešli u gluho kolo ćelija. Dozvoli mi anđele da ponovo čujem tonove života u meni, da osjetim izvor iz kojeg sam krenula na ovo dugogodišnje putovanje u potrazi za istinom." zamolih čuvara snova za milost istinskog postojanja.
"Osluškuj ono kontemplativno u tebi. Pokušaj misaonom gimnastikom oživjeti tonove i nijanse nekih davnih zvukova u sebi."
Osluhnuh u začuh topot koraka vremana.
Ritam i dinamika su načela vremena i stvaraoci glazbe, a glazba je umjetnost kojom se izražava ono neizrecivo u nama. Potražih njene tonove u harmoniji univerzuma i pokušah slušati njegove boje. Simfonija univerzuma je za mene još uvijek nečujno titranje superstruna, njihova dinamika i ritam, vrijeme, trenutak koji još uvijek ne spoznajem svjesno.
To je ono još nespoznato suludo jedinstvo, cjelina koja je više od sume dijelova, onaj treptaj oka u kojem se rodio ritam u meni. Glazba je ritam kojim osjećam ono što je do ovog treptaja oka bilo neosjetljivo.
Ritam je izraz života, kosmološka potvrda svijeta i tako temelj čovjekove duhovnosti i njegove harmonične uravnoteženosti.
"Kako se razvio ritam u meni, koje li je to tonove slušalo moje srce kada je počelo otkucavati prve trenutke života?" misleći pitam čuvara snova čije prisustvo osjećam iako ga poslije poroda nikada više nisam vidjela.
"Vrati se još jednom na početak. Popni se na svoj misaoni Olimp, pozdravi svoja božanstva. To nesmije biti samo iluzija sna, doživi ritam svjesno, u njegovoj punoj snazi, osjeti njegovo trajanje i oblikuj ga, proširi ga, zaobli ga u sferu svog bivstvovanja i u jednom treptaju oka se misaono odvoji od univerzuma. Usredotoči sjećanje na samu sebe. Sjedini apolonizijsko- dionizijske osjećaje u sebi i postani sama majstor trenutka jer jedino tako možeš osjetiti umijeće vremena i života u sebi." iznenada mi ponovo odgovaraju nevidljive strune tonovima svih ovih godinama nečujne glazbe.
"Pozivaš me na evolucioni trening, na samosvjesno uranjanje u razvoj vrste i samopoimanje proteklih miliuna godina." upitah anđela čuvara.
"Da, neka to bude ulazak u svijet iza zavjese iluzija u kojima živiš. Ovaj materijalni svijet je Danteovo čistilište za rođene na plavoj planeti, prolazno prebivalište tvojem istinskom postojanju. Zakorači misaono u sebe samu, pređi uistinu onu granicu između svijetova koju si dotakla u alegoriji trenutka. Uđi u školu trenutka."
"Što je škola trenutka?"
"To je tvoj istinski životni put. Trenutak do trenutka je život, a između je prazni prostor puteva kojima treba krenuti i stvarati trenutke. Neki odabiru put pokreta, drugi put umjetnosti, treći put razmišljanja. Ti kreni četvrtim putem i sjedini u sebi sve puteve, umreži ih u kartama mozga i dozvoli mozgu da upravo taj put pamti." glas je još uvijek dolazio iz vana.
"Broj četiri je u alkemiji bio znak za kamen mudrosti, sjedinjenje tijela, misli i osjećaja u protegu istinskog postojanja. Na početku prošlog stoljeća se vjerovalo da samo odabrani mogu sjediniti u sebi to trojstvo i vinuti se u novu dimenziju, protegu spoznaje potpune osobnosti, protegu vremena i tako otkriti i peti put, na čijem se kraju krije quintesencia, trenutak u kojem je uistinu skupljena vječnost. Kako mogu to ostvariti, gdje da počnem?"
"Počni s formulom sa ploče Smaragdine Hermesa Trismegistosa, "Kako gore, tako i dole", formulom koja dokazuje jednakost univerzuma i atoma, formulom potvrđenom u današnjoj znanosti. To dokazuje da u svima vama vladaju isti zakoni, da su svima otvoreni isti putevi, samo ih trebate prepoznati. Zbog toga rečenica ispisana pred ulazom u proročište na Delfima,"Čovječe spoznaj samoga sebe", ima isto tako duboko značenje i neka ti bude vodilja na putu ka spoznaji trenutka." anđeoski glas je bivao sve jasniji i bliži.
"Ali ja sam rođena poslije njih, moje misli su proizvod novoga znanja, znanja na čijim hramovima stoji natpis, "Tu moraš vjerovati." Zar nemogu početi s epohom u kojoj živim?"
"Sve je energija, šapuće ti tvoja epoha i ti si vjerujući u to, tražeći potvrdu čudesnosti te izreke usmjeravala svoju misaonu energiju, pretvarala je u osjećaje, čula oktavu svog ritma, povezala iz njega proizašle tonove linijama iz kojih su izrastali tvoji pokreti. Moj glas je potvrda da je ta teorija istinita. Ipak bez prošlosti nebi bilo niti trenutka u kojem živiš, znanost počiva na temeljima prohujalih epoha i u nemogućnosti konačne spoznaje vraća se uvijek početku, pokušava davnu mistiku pretvoriti u hipoteze, davna vjerovanja oblikovati u definicije iz kojih ti sada učiš. Magičnost brojeva, njihova snaga je oduvijek privlačila zanesenjake koji su onda njima oblikvali svoje misli. Sama si spomenula broj četiri, pa broj pet, no osnova svega je brojka tri, dvojstvo iz kojeg nastaje trojstvo. Trenutak je ono nešto u čemu se sjedinjuje tvoja duša, tvoje tijelo i svijet u kojem živiš." tonovi anđeoskog glasa su se počeli sjedinjavati s gluhim kolom mojih ćelija.
"Kojim se osjetilima moram služiti da bih to uistinu spoznala?" zapitah još jednom anđeoski glas.
"Za istinsku spoznaju trenutka ti netrebaju vanjska osjetila. Njima gledaš, slušaš, dodiruješ i mirišeš, ona ti služe za sjećanje i pamćenje ugode ili neugode. Jednim od njih spoznaješ i tvoje postojanje u tijelu, ali trenutak stvaraš svojim istinskim postojanjem u njemu." osjetih nove tonove u gluhom kolu mojih ćelija.
Hvala ti, srce moje,
što sam se probudila,
i mada je nedelja,
dan odmora,
što mi pod rebrima
traje običan pretpraznički pokret.
W. Szymborska
Moja misao dobija novi oblik. Da, ja sam već dugo nesvjesno bila u školi trenutka, otkrivala sam tajnovite puteve postojanja, ali nisam svjesno spoznala trenutak u kojem to sve spoznajem. Ovo je trenutak mog istinskog rađanja.
|
