Ljubavi moja
Stvorena od sna i za san
ti me zaustavljaš
pred vratima jednostavne smrti
i ja se pretvaram
u pticu, i rijeku
koja se vraća izvoru.
Tvoje ime,taj glas nalik srebru,
ostavljen u grlu jasnih prepelica,
to je noć koja otvara oči,
leptiru vječnome
i vatri sigurnih proljeća.
Pjesnik je govorio jezikom Goloba i ja osjetih mirnoću u njegovu glasu. Ljubav, ta čudesna energija barem za tren pretvori stvarnost u san. Gledala sam u njegove oči, oči koje pamtim od prvih trenutaka svjesne spoznaje, oči u kojima sam godinama sretala snove. Nasmiješila sam se. On je gledao u daljinu i govorio
Ljubavi moja. Tražim te ponovo
tamo gdje sve prestaje: u jednom trenu
između snijega što pada i vatre umirućeg
na tvome licu, ispod tvoje haljine,
u zraku koji izgovaraš.
Sakrih suze da ne osjeti bol u mome srcu i prisjećajući se stiha pjesme "Ljubavi moja" prevedoh je na jezik trenutka.
Amor mio. Nema imena koje ti ne pripada, prošlo kišno ljeto, ova eksplozija jesnjskih boja, cijela godina, grana trešnje, tvoje tijelo od voska na kome je more sudbine ostavilo svoj sjenoviti križ. Tvoje ime je život, ljubavi moja.
Pjesnik pruži ruke i pomilova mi usne. Ušutijeh čekajući, kao nekada davno na jutrima poezija, da mi odgovori stihom:
Gorčina,
prazno nebo, tjeskoba, lude riječi
na koje ne pristajem dok silazim
između tvojih ruku i tražim
nagi plač što ispunjava moja usta.
Moje srce na trenutak zaustavi svoj neumorni hod ovim godinama sreće. Osluhnuh tišinu i nastavih pjesmom da izraste u pjesmu nad pjesmama,
Ljubavi moja, ja sam uzdrhtala na ovoj jesenjoj kiši, ja sam ona koja spava na tvojoj postelji, milovana tvojom rukom, ona koja ne razlikuje više život i san, ona koja voli sve što si stvorio, sve što si radio, govorio, mislio, ona koja voli tebe u tebi, sad u ovom trenu više no ikada.
Tvoj smijeh, umro je s danom tim
Kada si ti zadnji put bila s njim.
Znam, znam, Lara, da mrziš onaj vlak
Lica kroz dim, ledeni zimski zrak.
Ti si pošla kroz snijeg, Lara,
A on u pakao vatre te,
Pamtiš li zvuk pjesme vojnika tih
I njegov glas tužan i tako tih?
Ti si pošla kroz snijeg,
A on u pakao vatre te,
Al sunčan dan vratit će drage sne:
Vjeruj, k o prije bit će sve...
Govorio je Larinu pjesmu. Sjetih se filma Doktor Živago. U pejsažima daleke zemlje, ljubav podnosi udare sjevernog vjetra i u zaleđenoj dači otapa trenutke straha i strave. Uranjam u priču o trganju carskog znamenja i koračam dalekom stepom ka susretu u ljubičastim snovima. Probijam se kroz sniježnu oluju i izranjam na sunčanoj strani ulice grada u kojem je ljubav proklijala proljećem. Zaustavljam se na tračnicama tramvaja zvanog čežnja i ne dozvoljavam da se odigra kraj ispisan na pergamentu svijesti. Sa asfalta nas ljubav odnosi u renesansni perivoj davnih snoviđenja, a tonovi vječne melodije nas sjedinjuju sa trenutkom u kojem praznina postaje punina postojanja.
Pitam se je li ovo san ili java ili je tek kristalna suza vremena u kojoj se zrcali prošlost i sanja budućnost. Uz mene koračaš ti. Osjećam te dušom vjetra koji mi mrsi kosu i miluje sjenu mjesečeva sjaja na mojim obrazima. U biserima sedefastog horizonta spavaju razlomljene linije sudbine i čekaju buđenje suđenice koja će utakati nova križišta na stazama stvarnosti.
Jutro zamirisa nekim, meni nepoznatim, opojnim mirisom. Nad nama plavetnilo neba i galebovi. Lovorovo stablo i grm bunike me podsjeća na vrijeme prije vremena iako je miris koji se širi drugačiji od svih dosad poznatih mirisa.
"Nalazimo se na pupku svijeta." pomislih gledajući u izvor bistre vode.
"Koliko je sati?" upita me pjesnik trljajući oči.
"Sat ustajanja je već davno prošao" odgovorih mu nježno.
"Ovaj san je trajao dugo. Osjećam se drugačije nego inače." reče rastežući se.
"Šta misliš koji je danas dan?"
"Čini mi se da sam izgubio vezu sa satima, s redom godina i poretkom svjetova."
Iz kapljica rose sa novoprocvalog cvijeća oko nas uzdignu se oblačić i u tragu jesenjeg sunca mi vidjesmo treperenje poznatih niti neke daleke, ali poznate svjesti.
Trenutak vječnosti je počeo svoju igru s nama. Mi osjetismo vrijeme i prostor u sebi, ali ovo nije ono dobro poznato jutro u kojem zidni sat otkucava šest puta i u kuhinji miriše svježe skuhana kava.
Na granici spoznaje, u svijetu punom poznatih i nepoznatih mirisa, odzvanjali su tonovi neke nove muzike i ja više nisam sigurna jesam li budna ili sanjam.
|
