Ljubav, njemu iz svih mogućih razloga
Lutanje životom je od nas tražilo rješavanje zagonetki, donošenje odluka, završavanje zadataka, ostvarenje egzistencije i sigurnosti.
Svladavali smo prepreke i penjali se zamišljenim Jakovljevim ljestvama ka nebu uspjeha. No to je bila polovična sreća i nepotpuna stvarnost. Zbog njene polovičnosti mi smo zaboravljali trenutke sreće koji su nas u odvojenim životima hranili i stvarnost se svodila na puko preživljavanje.
Naš susret, sjedinjenje bogova u nama, dionizijsko- apolonski osjećaj nas je uveo u Arkadiju i otvorio vrata pravom živimu. Tada spoznah trenutak u kojem trajem već godinama, sreću na izvoru u zemlji dobrih ljudi, planinu ispod koje se rodio Bog i zvijezdu vodilju ka vratima vremena u zemlji koja se kupa u toplim bojama zalazećeg sunca.
Srcu u nedelju
Hvala ti, srce moje,
što ne okljevaš
bez laskanja, bez nagrade,
iz urođene vrijednoće.
Imaš sedamdeset zasluga u minuti.
Svaki tvoj grč je
kao otiskivanje barke
na otvoreno more
na put oko svijeta.
Hvala ti, srce moje
što me često
vidiš iz cjeline
čak i u snu posebnu.
Paziš da se ne presanjam,
skroz-naskroz
za što nisu potrebna krila.
Hvala ti, srce moje,
što sam se probudila,
i mada je nedelja,
dan odmora,
što mi pod rebrima
traje običan pretpraznički pokret.
W. Szymborska
Shvatila sam da traženje sreće vodi u slijepu ulicu vječne nesreće.
Prije dvijetisuće i tristo godina je Aristotel tvrdio da je sreća jedino što čovjek istinski treba. Sreća vrije u razgovorima koje vodimo između čitanja i pisanja, zrači mirisom jutarnje kave, treperi u podnevnom suncu, živi u sutonima, spava među zvjezdama i otvara uvijek nove horizonte prekrasne spoznaje.
Sreća se događa i traje, ona je uvijek tu, uvijek u nama samo ju treba znati prepoznati.Ona je i jutro puno kišnih oblaka nad dolinom u kojoj se budimo, mijaukanje mačka pred zatvorenim vratima terase, njegov osmjeh i rečenica:
"Nad našim gradom vila kliče, gdje si moj mali drumski razbojniče."
I onda sam sretna bez razloga, sretna jer čujem njegov glas, jer se tuširam, oblačim, radim, sretna sam jer je počeo dan ali i zato što će doći suton, vrijeme između juga i zapada, a onda večer, pa noć, pa opet jutro.
Na pragu moje duše su osjetila, moji prozori u svijet. Njima napuštam tijelo i živim trenutke božanske stvarnosti koju mislima preobražavam u život i osjćajima vraćam tijelu.
Sada sjedim za računalom i pokušavam opisati trenutak potpunog mira i opuštenosti u ovom hramu koji zovemo dom. Ispred mene na prozoru stoji statua nasmješenog anđela. Ispred prozora se širi vrt pun cvijeća bez godišnjeg doba. Otok, na kojem smo pronašli san, se kupa u suncu i moru želja.
To je svijet cvijeća, misli i muzike. Mi živimo priču i volimo snove, a
jezik kojim govorimo je kao koža, koju obostrano dodirujemo. Riječi postaju prsti koji završavaju svojim vršcima na mom tijelu. Naučio me je ponovo voljeti razgovore koji se pretvaraju u suptilni doživljaj obostranog pripadanja u diskusiji bez krize i unutarnjeg konflikta. Mi plešemo u slobodnom prostoru osobnih ideja, sve je "deja vu" efekt i sve je uvijek novo, u trenutku koji se ponavlja i traje.
Naš život nije ljubavna novela, priča o ljubavi sa sretnim završetkom. Ona često izgleda kao unaprijed određen program, kulminirajući zaplet situacija koji se mora odživjeti da bi na koncu ljubav pobjedila. Jeftini ljubavni romani hrane duše nesretnih, iz njih nastali filmovi povećavaju kvotu gledaoca, prelaze u sapunice koje zaglupljuju nacije. Naš život je performance, velika gala predstava, koja se iz trenutka u trenutak mijenja, koja se sjedinjuje u treptajima očiju kada pobjeđujemo strahove i kada ubijamo boli.
"Izađimo iz kruga vremena " reče
"Uđimo u krug ljubavi " rekoh
To je bio trenutak otkrivanja nove strane svijeta, potpuno sjedinjenje u savršenstvu snova.
Od onda više nisu potrebna pitanja:
" Voliš li me? ", a još manje odgovori:
" Ja te volim."
Ljubav je vrijeme u kojem je ljutnja i neraspoloženje i strah i tuga i bol i sreća LJUBAV i mi više ne govorimo o ljubavi mi ju jednostavno živimo.
Naš život, ta nova, samo naša strana svijeta i naše peto godišnje doba, treperi u punom sjaju slobode i demokracije srca i postaje svako jutro novi izazaov za sva naša osjetila.
Evo, sada svitanje ubija ovu noć punu strahova, on sakriva svoju bol i šapuće:
"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja i onda ćeš znati da li je moj glas budućnost koju želiš."
Njemu iz svih mogućih razloga poklanjam najljepši osjećaj koji mogu utjeloviti u sebi, dobru staru, vječnu ljepotu svjesnog postojanja pa sakrivajući moju bol kličem tužna, ali sretna:
Da dragi moj pjesniče, tvoj glas je jedina budućnost koju želim.
|
