Grad sunca
Kao što je sunčev sustav podijeljen u sedam planetarnih putanja tako se Civitas solis, podijeljena u sedam prstenova, uzdiže brijegom moje nove istine. Slijedeći Sofijin trag uspeh se do njegova vrha i uđoh u hram sa staklenom kupolom kroz koju mi se smješilo sunce, najviši svećenik sna u kojem sam se probudila. Pored njega na velikom kristalnom prestolju sjede tri kneza u kojima prepoznah snagu, mudrost i ljubav.
"Iza Sofijinog osmjeha se prostire zemlja o kojoj su mnogi već sanjali." pomislih još omamljena stvarnošću iz koje sam krenula.
"Oni su preduvjeti istinskog postojanja. Bogovi novog vremena, svo dobro ovog novog svijeta je u posjedu čovjeka." začuh dobro poznati glas sudbine.
Kao da sam ušla u Dada Stancu osjetih energiju glasova svih odsanjanih snova i ljubav nahrupi kroz sve otvore stvarajući ovaj prostor bez dobro poznatih dimenzija.
"Čovjek, vječni centar univerzuma" tonovi dobiše oblike "u ovom dalekom vremenu postaje mjera i proporcija države koju sam stvara."
"Kako ćemo to spoznati?" pomislih
"Tvoja snaga je u tebi samoj, u tvojoj svjesnoj spoznaji čarolije života." odgovori mi energija koju sam činilo mi se sama stvarala.
"To je tvoj prvi korak ka istinskoj spoznaji" moja sudbina je bila nedjeljiva od mene i trenutka u kojem sam počela sanjati.
Hram se snagom mojih misli počeo širiti i predamnom se stvarao prostor bez granica, a ono što sam nazivala daleki horizont je bilo dohvatljivo ogledalo moje duše.
Drugačije nego u Wellsovom romanu ovdje nema tamnog podzemlja, nema Morloka koji traže žrtve, ali nema ni bogova kojima se podižu žrtvenici, ovdje svjetlost, svećenica sunca dijeli život i svjesnu spoznaju. Sophia, majka nad majkama iz vremena prije vremena me povede u nepoznati dio moje sudbine. Zaustavile smo se na mjestu gdje su se susrele ruke Stvoritelja i Adama.
Ugledah zemlju, onakvu kakva jeste, punu rijeka i slapova i dolina na kojima cvjeta cvijeće novih boja i rastu plodovi misli. Gradovi puni osmjeha i velikih staklenih kuća u kojima ljubav otvara i zatvara prozore. Sofija mi pokaza put prosipajući zlaćanu prašinu. Zastadoh u parku spomenika. Slično aleji, jedan do drugoga poredani kao drveće u dva reda, okamenjeni i vječno zaustavljeni u pokretu koji je značio budućnost, gledaju me poznati i nepoznati mislioci.
Sjedinjenje vjerovanja i mudrosti daje kamenu dušu i ja osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom. To nije obična aleja iz mog vremena, to je škola sunčanog grada. Krenuh beskrajnim dvoredom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje.
Dvoje mladih ljudi stoje pored kipa čije lice im se smješi i plazi jezik. U njegovim rukama je figurica Kronosa. Njihov razgovor me podsjeća na subotnja jutra u Lapidariju. Ono što sam ja voljela kao poeziju i što je bilo izvan svakodnevne komunikacije ovdje je objašnjavanje teorije iz koje je nastalo vrijeme i prostor. Poznate činjenice dobiše novo ruho. Osjetih njihove misli u mojima, spoznah da ono što čujem nije glas nego simfonija koju sklada moj um.
Vidjeh kako se smjenjuju godišnja doba, kako prolaze godine i stoljeća. U jednom trenutku, onoj nikada objašnjenoj beskonačnosti, se pred mojim očima, dogodila cijela jedna epoha. Ova za mene još nepoznata energija pretvori tren u vječnost. Među statuama prepoznadoh lik Giordana Bruna i vidjeh dva goluba kako lete iznad njega.
"Došla si obavijena još uvijek tajnom početka" osjetih njegovu misao
"Došla sam da otkrijem tajnu početka."
"Ti si došla spoznati trenutak buđenja u mom snu. Snu zbog kojeg sam ovjekovječen u ovoj aleji"
"Ali ja još uvijek nisam pronašla istinu."
"Susrela si dječaka na željezničkoj stanici, naučila si da voda dolazi iz zemlje, pila si ljubav sa izvora, umrla si u stvarnosti da bi živjela svoj i moj san" njegova misao je bila dobro poznata poezija iz antologije mojih snova.
"Koji je danas dan?" upitah nesigurna u svoje vjerovanje.
"Još jednom veljača rađa san. Kreni alejom, oni koji su poslije mene tražili istinu, neznajući da traže ono što sam ja nazvao Diana, će ti ispričati priču o nastajanju spoznaje. Među njima su oni koji su pisali, kao i ja poetske tekstove znanosti, uzdizali ljubav na pijadestal sreće, ovjekovječili dimenziju sna. "
Sjetih se kamene statue s Kronosom u ruci i misao me ponovo povede k njoj.
Kameni kip je moju misao pretvarao u njegov san o nastanku prostor- vremena i brzini svjetlosti. Neka čudna snaga se širila atmosferom. Dvoje mladih više nije bilo tu, otišli su, a da ja nisam vidjela njihov korak. Nekoliko drugih je odjenom stajalo pored statue. Shvatih da oni dolaze i odlaze nečujno, za mene nevidljivo. Spoznah da sam ušla u sferu pobijanja apsolutnog prostora i vremena.
To je magloviti oblak moje svjesti, pun prekrasnih nijansi, neimenovanih boja, dokaz postojanja multidimenzionalnosti. Shvatih da nastajuća generacija nosi u sebi integraciju sa samim sobom i univerzumom, da sljedeći svoju istinu mogu osjetiti i njihovu, da je globalizacija, kojom nas već godinama bombardiraju, nedjeljiva od solidarnosti.
Zakoni džungle, koju nam je nametnuo Darwin i u kojoj smo mi rasli, su davno zaboravljena pravila ljudskog održanja. Vrsta se vratila tamo od kuda je i krenula, u rajski vrt vječne sreće. Njihova lica, u blještavilu sunca pod krošnjom drva spoznaje, odaju emocionalnost njihovih usavršenih mozgova.
I statue su izgledale drugačije iako su likovi bili isti. Čvrstina kamena je izgubila svojstvo i pretvorena u energiju ona izrazima lica daje svojstva misli koje iz nje proizlaze. Umjetnici koji su ih stvarali su vjerovali u njhove ideje i stvarali likove po idejama koje su oni ovjekovječili.
Statue su postajale dimenzije misaonog bogatsva onih koje su predstavljale.
Zanesena trenom vječnosti u kojem osjetih energiju mog postojanja i u bojama svijetlosti i tonovima muzike spoznah jednu novu dimenziju u sebi, dimenziju trajanja svijesti u prolaznosti čvrstine materije.
Spoznah komplementarnost onoga od čega sam sastavljena. Tijelo u kojem se nalazim postade moja misao, ideja s kojom mogu biti i tu i tamo. U ovom novom vremenu ne trebam reaktor da bih prešla u kvantno stanje sebe same. Energija koju ovdje osjećam je jedna velika, ujedinjena kreativna misao, san i Anima mundi.
Čujem melodiju, zov slobode u sebi. To je zvuk zvona koje nosim u sebi, zvuk koji se javlja kada moja čežnja dodiruje grmove zrelosti i ubire zadnje plodove saznanja prošlih godina. Tada me taj zvuk nosi na daleki otok, u hram, gdje sunce nikada ne zalazi. I tada sam sigurna i sretna, jer svako moje lutanje ostacima života završava na krilima simfonije univerzuma i ja se uvijek vraćam kući.
|
