Ljubav na kraju pustoši
Stavila sam srce na proplanak
tamo gdje vjetrovi obaraju
tek procvale snove
Izdrži srce
ostani vjerno sebi i korijenju
ali rasti
izrasti iznad horizonta prolaznosti
Tamo gore je sunce
tamo gore je beskraj i san.........
Začuh treptaje
to moje poludjelo srce kliče!
Zvijezde nad tvojim čelom
ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena
u tvom podnožju
rijeka se jutrom oblaći,
a ljubav bdije među zvjezdama
do noći
kada iz tvoje utrobe
rikne vulkan nježnosti
i kamenom posteljom
poteće gola želja
njenog i tvog sjedinjenja.
Već na balkonu su susretali tuđinu, nemogućnost bijega i sukob dva jezika......
A na kraju pustoši misli zaustavljene jednim snom, jedinim snom.
Sutra će biti bolje osjećali su i sunce kao da je sišlo s neba.......
Prostor je postao zlatan,
a ono danas zatvoreno u iluzije umire crvenilom budućih dana.........
Kroz otvoreni prozor život je ponudio pomirenje........
vratio porušeni most povjerenja.
Osluškivali su muziku oblaka koji su dolazili s juga.
Trag sreće, jedini put kojim su mogli krenuti
da ih ne proguta samoća.
Izabrali su daljinu koja nestaje na zapadnom nebu..........
jer bilo bi teško živjeti bez utjehe,
povjeravati tugu samo mjesećevim mjenama,
čekati seobu ptica kao jedini znak susreta i rastanaka.
Otvorili su vrata beskraja i osjetili miris tek prozvalih ruža.
Te noći se na njenim dlanovima rađala neka nova istina,
ista ona koja je bila čuvarica njegova sna...........
Ljubav zatvorena u tek nekoliko kvadrata srca Europe
proklija zelenilom proljetne šume
i u sjeni tek probuđenih jablanova
opijena mirisom proljeća
ljubav postade istina,
kao znak indijskih žena,
pečat sreće,
tih i neizbrisiv za sve buduće kiše.
Zaustavljeni u snu
zavoljeli su dolazak lastavica
i šum metalne rijeke
na dugačkoj cesti
između istoka i zapada
i ljepotu vječnog sjedinjenja...........
|
