Balada tijelu i pokretu
Jednom davno sam pročitala baladu tijelu u pokretu tanga i pokušala bez glazbe spoznati osjećaj pisca koji je svoju ljubav i tugu skupio u tih par stihova. U mojoj glavi su nastajale misaone slike, vidjela sam riječi kao poludjele ptice, kao zalazak sunca, kao suzu na obrazu i kao zagrljaj. Te slike su budile u meni osjećaje i sjećanje na jedan davni rastanak. Vidjela sam sebe u trenucima koje nisam znala opisati riječima, a onda sam jedne večeri gledala "Baladu tijelu" na pozornici.
Žena i muškarac u prošlom i trenutačnom zagrljaju su mi uistinu plesnim pokretom pokazivali osjećaje pisca. Poželjeh s njima zaplesati, da kroz plesni pokret osjetim uistinu ono napisano, jer to je u isto vrijeme bila balada o njihovom i mom tijelu u trenucima tuge, tog riječima neopisivog osjećaja.
Dva lijevo, jedan desno i ja vidjeh njihova lica u zrcalu sna, našminkana za nastup, ali šminka nije mogla sakriti njihovu čežnju za ljubavlju koja ih je spajala i odvajala u isti tren. Pokreti njihovih glava su odavali čas sreću, čas bol. Glave su padale i dizale se, dva lijevo jedan desno, oni su iz kolijevke svojih poriva crpili zagrljaje svaki tren drugačije, ali sa uvijek istim žarom. Na dlanovima su treperila njihova srca, na usnama zanos, a u mojim zrcalnim neuronima su nastajale nove misaone slike i ja uistinu doživjeh baladu koju sam pročitala.
On je pokretom govorio o vremenu kada su još slobodni i sretni, kao poludjele ptice, pjevali ljubav. Ona se pokretom prisjećala da je odjednom poslije te ljepote prestalo sjati sunce i da se ugasio san.
Pogledaj, poziva je on, pogledaj moja slatka damo, ovdje treperi nova vatra slična onoj iz našeg prvog poljubca i prvog ljubavnog plesa. Pokreti su uistinu postajali sjenke njegovih osjećaja, ja vidjeh njegovu dušu u pustinji osjećaja i osjetih oluju njegovih nadanja i želja. U pokretima njegovih dlanova zatreperiše ostaci njegova srca, i ja u izrazu njegovog licu prepoznah i vidjeh tugu za prošlim vremenima.
Tada doista shvatih da tango nije samo ples, on je doživljaj i izraz duševnih stanja. Tijelo pokretom odaje sve svoje tuge, sreće i nagovješćuje snove. Mišići sjedinjeni u ritmu koji dolazi iz dubine duše s lakoćom nose tijelo u svim pravcima, oslobađaju se napetosti, postaju uistinu strune koje titraju i prevode napisano i odsvirano u vidljivi izraz, pa mi promatrajući plesače tanga u njihovim pokretima prepoznajemo stanja ljudskih duša i razumijemo sve jezike svijeta.
Bilo koji ples je pokret u kojem svatko od nas najlakše pronađe svoj ritam i onda lebdi parketom i zaboravlja brige, nesvjesno ulazi u svijet snova i zanosa. Plešući svi mi gubimo godine, bolovi nestaju, tuge zamiru, neki novi stari osjećaj se nazire na našim licima.
Dok sam vas u filozofiji djetinjstva prisjećala na vaš prvi tango, željela sam u vama probuditi osjećaj mladalačke sreće, iz koje su sami od sebe izrastali pokreti vaših tijela, sada ću pokušati pišući o pokretima ruku ispričati priču o poslu kojim se bavim, ali to je u isto vrijeme i balada o vašim rukama u pokretu.
Osnova za obavljanje mog, Tvog, Vašeg dnevnog posla su ruke. Promatram ih i vidim na njima svoje misli, prepoznajem namjere. Ruke su pametne i vrijedne, stišću se u šaku i šire u lepezu, a mogu se sklopiti u molitvu i poniznost duše, one vole, ali te iste ruke su u stanju milovati i udariti, graditi i rušiti, grliti i daviti.
Što će učiniti moje ruke odlučuje moj um. Umijeće njihovih pokreta izvire iz mojih misli i ja tek u dijalogu s njima postajem umjetnik ili nespretnjaković, virtuoz ili vječni gubitnik, neuspjeli svirač na strunama života ili sanjar posla koji obavljam. Na njihovim dlanovima ostaju sjećanja na ugodne i neugodne susrete, one pamte vatru i led, nježnost svile i hladnoću metala, zaobljenost jabuke i oštricu noža.
Jutros dok sam još ležala u krevetu, moje ruke su se probudile prve tražeći put u novi dan. Isključile su budilicu, uključile radio, otvorile slavinu za vodu, tubu zubne paste, nanijele kremu na moje lice i napravile prvu jutarnju kavu.
I vaše ruke svladavaju sve te pokrete majstorski, nesvjesno vršeći vrlo složene sklopove pokreta.
Nijema igra naših ruku je dio našeg života, tako da uopće nismo svjesni naše ovisnosti o njima. Primjećujemo ih, dok ih peremo, kad režemo nokte ili kada se počnu javljati staračke mrlje na njima.
Vječna igra napinjanja i opuštanja mišićnog svoda dlana, postajanja i nestajanja svoda kugle koju svojim pokretima oblikuju mišići dlana i prstiju je jedan od savršenijih rezultata naše evolucije. Uvjet za jasnu i preciznu pokretljivost prstiju je postojanost dlana. Snaga za pokret prstiju ne smije dolaziti iz njih samih, nego iz središta dlana.
Prisjećam se ugodnog iznenađanja koje sam doživjela kada sam prvi put sjela na zubarsku stolicu mog sadašnjeg stomatologa. Sjedila sam otvorenih usta i bojala se nadolazećih bolova. Sjećanje na nespretne ruke mog školskog zubara u meni još uvijek izaziva neugodu. Poslije svakog posjeta školskoj zubnoj ambulanti me je, pored zuba, bolila i cijela donja čeljust, čeljusne zglobove sam jedva mogla pokretati sjećajući se težine njegovih ruku u mojim ustima.
Zatvorenih očiju sam očekivala istu torturu, a posjet zubaru je bio nužan. Odjednom sam osjetila djelovanje injekcije koja umrtvljuje sve druge osjećaje, a da pri tome nisam osjetila kada je ubod obavljen. Otvorih oči, čovjek u bjelom odjelu je sjedio pored mene, njegovo tijelo nagnuto nad moje lice i ja vidjeh njegov stabilizirani rameni pojas i njegove ruke stabilizirane u ramenim zglobovima. On je smješeći se već borao po mom bolnom zubu, a ja nisam osjećala pritisak njegovih prstiju, niti težinu njegove šake na mojoj doljnjoj čeljusti.
Stabilizirajući svoje tijelo sjedeći pravilno na svojoj stolici, on je bez upotrebe snage borao, stavljao plombu, polirao zub, skidao zubni kamenac. Njegove šake su lebdjele ispred mojih usta ne dotaknuvši ih. Jedino što sam osjećala u ustima su bili neminovni instrumenti kojima se služio.
Ako smo stabilizirali zdjelični i rameni pojas, pokret ruke uistinu polazi iz ramenog zgloba pa onda hvatanje i puštanje predmeta, upravljanje njima ili rukovanje s nekim, možemo zamisliti kao dinamiku morskih valova, koja polazi iz središta dlana, a ne iz prstiju.
Da bi osjetili uzrok spretnosti pokreta vaših prstiju pokušajte suprotstaviti pokret palca i malog prsta. Kod svjesnog izvođenja tog pokreta osjetit ćete da je strana dlana ispod malog prsta stabilna, a strana dlana ispod palca pokretna i prilagodljiva. Sredina dlana je gipka i pri svakom pokretu prstiju, dlan uvijek oblikuje jednu stranu zamišljene kugle u kojoj uvijek vlada sklad pokreta. Drugu stranu kugle zatvaraju vršci prstiju. Srednji prst bi, pri svim pokretima šake, trebao ostati u liniji koja produžuje podlakticu. Na taj način ostvarujete i ravnotežu u ručnom zglobu, a ona se makinalno prenosi u lakatni zglob.
Kao što to čini moj stomatolog, tako i ja pri radu s pacijentima nesmijem dozvoliti da oni osjete težinu mojih ruku na svom tijelu. Moj posao je lagani ples mojih ruku po mišićima i zglobovima. Kada postavim šake na pacijentova leđa, moji savitljivi i gipki dlanovi postaju svod kugle, vršci mojih prstiju pamte ukočenost njegovih mišića, osjećaju opuštanje ili njihovo napinjanje pri tretmanu koji provodim.
Moji dlanovi mi govore o nepokretljivosti zglobova između glave i prvih vratnih kralježaka, kada glava pacijenta leži na njima. Moje ruke u dijalogu sa pacijentovim tijelom otkrivaju često puno više nego što sam ja, pri razgovoru s njim, u stanju spoznati. Istovremeno one pacijentu otkrivaju slijepe točke njegove svijesti o tijelu, mjesta koja do tog trena nije svjesno spoznavao.
Probajte sami vršcima svojih prstiju krenuti od svog tjemena vratnom kralježnicom do početka prsnog koša. To je sedam kralježaka, sedam patuljaka koji neumorno rade da bi vaša glava, Snjeguljica, mogla dinamično ali spokojno balansirati iznad njih. Svaki kralježak je dio za sebe, svaki kralježak osim prvog, kojeg nazivamo Atlas, se zahvaljujući mišićima koji na njemu završavaju može pokretati samostalno, ali su oni cjelina koju nazivamo vrat.
Sjednite na stolicu, podignite zdjelicu na sjedne kosti, vaš prsni koš se makinalno postavlja u pravilan položaj i stabilizira rameni pojas. Podignite ruke mišićima iz ramenog zgloba. Stavite svoje palce pod bradu a ostalim prstima dodirujte vratne kralješke dok lagano pokrećete glavu naprijed, natrag, dok ju naginjete prema lijevom ili desnom ramenu. Pridržavajući tako glavu pozovite je na zaokrete u desnu i lijevu stranu. Poželite u tom trenu vidjeti što se krije iza vaših leđa. Vršci prstiju će vam odavati napetost malenih mišića vašega vrata, otkrivati nepokretnost pojedinih zglobova. Na mjestima gdje osjetite napetost ili bol u mišiću pojačajte pritisak prstiju i nastavite dalje pokretati glavu. Pronađite svoj osobni ritam, odplešite glavom neki vama dragi virtualni ples, dozvolite joj da uistinu postane Snjeguljica koja se pokreće po malenoj kućici na rubu šume.
Prsti, kralješci i glava, dva pokreta lijevo, jedan desno, zagrljaj vaših prstiju i kralježaka pretvaraju pokrete glave u lebdenje nad vratom. Pod vršcima vaših prstiju će se mišići početi opuštati i vi ćete to početi spoznavati kroz sve veći obim pokreta glave. Ako imate problema s virtualnim doživljajem plesa, tada se prisjetite scene iz filma o Snjeguljici i sedam patuljaka, kada patuljci odlaze na posao. Jedan za drugim svi istim korakom i istim ritmom oni jutrom odlaze i sutonima se pjevajući vraćaju kući.
Vršci vaših prstiju će vam ispričati priču o pokretima glave i vaših sedam kralježaka. Kralješci se jutrom bude i poredani jedan iznad drugoga nose glavu u novi radni dan. Glava se budi s njima i prihvaćajući ritam njihovih pokreta, prepoznavajući titraje u mišićima vrata, lebdi iznad njih kao anđeo čuvar koji pali svjetla na vašem putu kroz svakodnevicu. Pognuta glava je teška za ova mala bića koja je cijeli život nose na sebi, šapnut će vam vršci vaših prstiju osjećajući sve veću napetost u mišićima. Tada podignite tjeme spuštajući bradu na palce. Vaš mali prst, koji se nalazi uz samo tjeme, će osjetiti kako se u tom djelu vrata opuštaju mišići, a vršci ostalih prstiju će osjećati rastezanje vrata. Ponovite par puta taj pokret i pamtite osjećaj u vratu i na vršcima prstiju.
Zapamtite tu priču i ona će vam pomoći u trencima kada vam se na poslu iznenada ukoči vrat ili kada se probudite sa glavoboljom.
Vaše i moje ruke imaju svoj jezik kojim međusobno razgovaraju. Dok jedna pridržava, druga obavlja posao, dok jedna reže meso na tanjuru, druga prinosi zalogaj ustima, a zajedno podižu teret, cijede rublje, vole i mrze. No ništa one to nebi mogle da im naša misao i naš osjećaj ne pokažu puteve.
Dok smišljam baladu mojim rukama ja gledam pokrete prstiju na tastaturi računala. Dodir njihovih vrhova sa beživotnim slovima stvara na zaslonu za mene vidljivi svijet mojih misli. Ritam njihovih pokreta proizlazi iz ritma mojih osjećaja i oblikuje rečenice u, nadam se, razumljivo štivo.
Prisjećam se kako sam sinoć promatrala pokrete mojih ruku pri ugodnom razgovoru s prijateljima. Pokreti mojih ruku su dio moje osobnosti. Pripitomljene odgojem one pri razgovorima ostaju mirne, položene uz tijelo, ja sam ih naučila da koriste samo svoje mišiće, da se ne upliću u djelovanje mišića stabilizatora ramenog pojasa, ali da ipak, iako moraju prividno biti mirne, žive svoju dinamiku potaknutu mojim ritmom. Što dulje razgovor s prijateljima traje pričinja mi se da čujem i njihov dijalog. Osjećam toplinu i spoznajem da ruke uistinu međusobno razgovaraju meni nečujnim glasovima. Iznenada se zagrle na mojim prsima, dlan jedne potraži dlan druge, laganim pokretima prstiju one slijede moj ritam i pretvaraju ga u simfoniju koja se treptajima njihovih struna širi do ramena i ponovo vraća do vrškova prstiju. To je onaj nevidljivi i nečujni ples mojih ćelija koji u meni traje.
"Umorna sam od nerada" osjećam titraje desne ruke
"Strpi se još malo, razgovor koji se ovdje vodi je ugodan" titraji lijeve smiruju moj um.
"Oni razgovaraju o umijeću Auguste Rodin, onoga skulptora koji je isklesao poznatog mislioca u pokretu, a mi to moramo mirno slušati." usprotivi se desna.
"Slušaj oni govore i o njegovoj skulpturi "Poljubac", on je sjedinio snagu svoga uma rad njegovih ruku i stvorio remek djelo, skulpturu iz koje zrači osjećaj, treperevi dodir usana i vječni zagrljaj i ljubav" lijeva ruka je smirivala desnu
"Čujem što oni govore i ja bih sada naradije grlila i dodirivala bezimenog pjesnika" desna je postajala nemirna.
"Pokreni se drugi to neće niti primjetiti, kreni ka čelu i makni s njega kosu." lijeva će dobronamjerno, a desna se polagano diže i, za druge skoro, neprimjetnim pokretom maknu kosu s moga čela.
Lijeva je pri tome ležala prividno mirna na mome krilu, onda se ponovo pokrenu tražeći dlan desne.
"Sada je na tebi red" šapnu joj desna "izjednaći dinamiku u ovom nepokretnom tijelu, podigni se, prisloni se laktom na stol i dotakni lagano bradu da glava pronađe ponovo svoje mjesto na već umornom vratu."
Lijeva ruka se pokrenu prema stolu i ja osjetih dodir prstiju na bradi. Moja glava se oslobodi težine i namjesti na prvom vratnom kralješku u središnji položaj. Vratom prostruji ugoda i ja ponovo osjetih lakoću sjedenja.
To su oni sitni, skoro neprimjetni pokreti kojima održavate ritam i dinamiku u vašim mišićima iako prividno ne činite ništa. Vjerujte mi sličan dijalog vode i naše noge i naša leđa i prsa, vrat i ramena.
Izrazite LJUBAV svome tijelu, napišite baladu, himnu, običnu pjesmicu svome pokretu, naučite je napamet i odplešite je jednom, dva, tri puta i pamtite ritam koji se pri tome u vama rađao.
Tijelo misli i pamti. To naše, godinama našom nepažnjom tlačeno, tijelo je kao i tlačeni narod spremno progovoriti jezikom poezije, spremno je taj jezik oblikovati u pokret koji boli, koji vlaži naše oči i smanjuje horizonte, zaustavlja dah i plijeni našu svijest. Poklonimo mu baladu o pokretu iz koje će izrastati naš uspravan stav, sloboda mišljenja i samoodgovornost da živi svoj život i onda kada je prisiljeno da satima sjedi i neradi ništa.
Smislimo baladu po kojoj će naše ćelije plesati svoj vječni ples i održavati našu unutarnju ravnotežu. Tada ćemo sigurno s vremena na vrijeme spontano duboko udahnuti i lagano i dugo izdisati uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu. Ćelije naših mišića će tada sigurno, za nas nečujno, ponovo zatitrati našim ritmom. Poklonimo zdjelici stih, nazovimo je zdencem vječne mladosti, iz kojeg izrasta kralježnica podižući sa sobom prsni koš i pretvarajući našu glavu u balon koji nas nosi u visine.
Neka to budu tri sekunde, treptaj oka u kojem sudjelujemo aktivno u svom vremenu. Za druge neprimjetno, mi smo umijećem pokreta obnovili, dugim pasivnim sjedenjem, potrošenu energiju i našim tijelom će prostrujati novi val ugode. Razgovor sa prijateljima se može nastaviti, jer je naše tijelo, umijećem naših pokreta, oslobodilo naš misaoni um za koncentriranu diskusiju ili za prijateljsko čavrljanje.
Vječni zagrljaj Apolona i Dafne
Personifikacija zore, Dafne, se pretvara u grm, trenutak prije nego je uhvati bog Sunca. Barokni umjetnik je želio ovim djelom dočarati kretanje, osmisliti ljepotu ljudskog tijela u pokretu.
Bernini je unio dinamiku i dao skulpturi ritam svog doživljaja, budeći u nama sinesteziju.
Kao promatrač skulpture, vizuelnim osjetilom doživljavam miris zore i grma, zelena boja lovora se mješa s nijansama ružičaste boje mladog tijela djevojke u bijegu. U meni se rađa uzbuđenje i pričinja mi se da sama sudjelujem u toj ljubavnoj igri.
Bez obzira na mitologiju, ova sklupltura je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Doživjeh je u Galleria Borghese, u Rimu. Prozirni mramor, to je nešto što fotografija ne može dočarati. Kao ni ljubav. Dok ljubav ne pustane dio nas samih, energija koja od nas čini prozirnim mramorom i
na vjetru trepravim lovorom.
Dafne, ta nimfa snena, ljepotom odjevena
Apolonov zanos u njoj snagu izgrađuje
srca dva ljubavlju prestrašena
dok lovorov se grm radosno naslađuje.
Treperava haljina zelenog lovora
žena nježno nestaje u beskrajnom moru
bježi od dodira tog nebeskog stvora
u tek uranjajući u svjedoćanstva zoru.
zelenkaste listove prosipa po njoj
Zora joj nudi snagu treptavoga bića
Dafne se pretvara u lovoriku nijemu
koja bježeći od ljubavi o ljubavi priča.
Ljubila je tajno u božanskoj sjeni
njegovana snagom svjetlosti snažne
nadala se da će dodir njezin sneni
apolonu pokazati njene usne vlažne.
Sakrivala je lice, brisala je suzu
božjom voljom postajala granje
zorom zaiskreno treptavo u nizu
nadajući se snazi svjetlosti danje.
Ovu pjesmicu napisah u vremenu oluje ruža, u vremenu kada sam nespretnom rimom pokušavala izraziti osjećaje, ali pošto nam barokne statue odaju dinamiku osviješćuju pokreta prisjetih se ove pjesme koju napisah poslije boravka u rimu i doživljaja te ljepote.
|
