Četiri udarca bičem za nepopravljivog sladoledara
|
Vikend je zaigrao na kartu nepredvidljivosti, pa nije bilo smisla forsirati agendu. Petak je trebao početi na jedan način, završio je na drugi. Ne bunim se. Zabavih se maksimalno, ako ne i više. Uz čašicu, dvije škotskog viskija, misli odlutaju, gubi se i dlaka sa jezika, sve ide lakše. Okončati noć sa gomilom hrane u krilu ono je za što se živi, odživjelo se i u petak. Dažd se spustio svom silinom, nije se mnoštvu dalo u klub povrh brda. U subotu prvo tajac, pa onda ručak. Pala su dva steaka. Obadva srednje pečena, sa prilozima da ti milina u očima sva sja. Još ne obždrani, Vođa i ja razgovarasmo praktički o smislu života. Volimo jesti i volimo srati. U životu više ništa nije potrebno. Zaključci: nema tog adrenalina do adrenalina dok čekaš da konobar donese tanjurčić sa hranom; nema tog olakšanja do olakšanja nakon što u školjku istovariš jednu smeđu bebu. Onda su došli steakovi. Razumi su nam se pomutili. Večer je započeta u kinu. Velike kokice i veliki Pepsi za mene. Hvala lijepa. Film? Teen komedija gdje je ona on, dok je on u Londonu, a ona/on se zaljubljuje u cimera njegovog, koji pak voli plavojku koja škica njega/nju. Ima i nogometa u filmu, pa propuštanje polufinala nije bilo uzaludno. Poslije, američki lokalčić, šetnjica Jarunom, neki mladići su krvavi trčali stazom, bit će da je neki redar opet bio revan. I onda kući svojoj. Nedjeljno ljenčarenje nakon dugo vremena. Sve tamo negdje do finala. Onda ljudi nahrupiše u stan, pa se gledalo. A i neki kebab se pojeo. Grozan, ali hrana je bila neophodna u datom trenu. Tuga jer Francuz nije uspio, ali ne prevelika. Veća bi bila da je na talijanskom mjestu Portugalac. Vrijeme je da pođem. Zidane!!! |
