Intrige s dvora kneza Bučimira

Jučer je bila subota, prvi dan vikenda i poslovično dan kada se radi što manje se može, dakle kad se lijenčari i drka po tavanu. I bilo je tako sve do negdje pola pet. Baš negdje u to doba me vozilom švedske proizvodnje pokupio Richard, te smo nas dvojica onda pokupili Luku, a nakon što smo nas trojica obavili neke poslove u dučanu, pokupili smo i Lukinu djevojku. Pa smo krenuli vozilom u brdo. Do omanjeg posjeda Lukine prijateljice, koja nas je tamo pozvala. U daleke šume podno Sljemena. U pustoš. Dvadeset metara od civilizacije. Samo mi i priroda. Tamo se trebao održati roštilj. Ali nije. To me malo rastužilo, ali utjehu sam našao u pivi i kruhu i pašteti. Uživali smo u prelijepom danu, iako je bilo malo vruće. Onda smo, oko pola osam, bili zamoljeni da odemo. Ali nismo. Tj., gazdarica i njene sudružnice su otišle. Zaključale dvorac, a nas ostavile da još malo uživamo u prirodi. Što mi i jesmo učinili. Ali, tuga jer nikakva mesina nije bila bačena na žar u nama je bila golema. Pa smo se autom prebacili do institucije po imenu Srbin. Tamo je naša tuga nestala isti tren kad je ispred nas bačeno nekoliko različitih vrsta mljevena mesa. A tuga je samo još više pretvorena u sreću kada smo u sebe ulili dvije litrice gemišteka. Nakon što smo se obžderali kao što se mala djeca nažderu majčina mlijeka iz cicice, podrigavajući smo krenuli prema gradu, ne bi li ponovo udružili snage sa zlom gazdaricom dvorca u kojem se ne smije peći mesina i njenim pomagačicama u tom stravičnom zločinu. Našli smo se u birtiji Drugi otok. Tamo smo sapili još malo alkohola, a onda se uputili u grad i to na noge. Hodajući tako jedno petnaest minuta, opet je došlo vrijeme da se razdvojimo. Luka, djevojka mu, Richard i ja smo otišli lijevo, prema Trgu, a gazdarica dvora u kojem je pečenje mesa strogo zabranjeno i njene komšinice, desno prema Glavnom kolodvoru. Prošlo je skoro šezdeset minuta dok nam se nisu opet javile. Te minute smo proveli na cesti, zbijajući šale i plešući sa pijanim postarijim gospođama, koje očigledno žive na ulici. No, kad smo se ponovo vidjeli sa našim odbjeglim drugaricama, bilo je to u podrumu jedne zgrade, gdje se inače smjestilo jedno malo kino, a gdje je neka mlađahna gospojica slavila svoju punoljetnost. Mi smo tamo na njen račun popili nešto pića i onda otišli doma. Ne odmah doduše, jer prvo smo stajali/sjedili jedno pola sata na uglu Gajeve i Berislavićeve i smišljali kamo i kako dalje. Tamo je pao plan da se ide doma. I tak...

U petak sam gledao Batmana. Ovog novog. I nije loš. Dapače, samo je prvi Batman bolji od ovog Batmana. Ima svega. Ima tuče, ima ženskih, ima akcije, ima strave, ima eksplozija, ima začkoljica. Pravi Batman, čovječe. Nakon kina otišli smo do Močvare. Na poziv našeg druga Luke. Škola je baš završila i Močvara je bila puna mlađih članova našeg društva. Bilo je puno i onih koji su odjeveni u crno i imaju duge kose. Vani je bilo sparno, a unutra je bilo pakleno. Toliko vlage i vručine na jednom mjestu rijetko je viđena pojava. Mislim da su Malezija i slične, po vlazi poznate zemlje, naspram ovog petka u Močvari bile poput Aljaske. Uz sve to, još sam dobio i najtoplije pivo ikad, te je to samo bio vrhunac jedne jako zanimljive večeri. Eto. To bi bilo to. Ulakdarkup!

- 16:21 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<	lipanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Intrige s dvora kneza Bučimira

19.06.2005., nedjelja

Blogovlje

Linci

Pišite knezu Bučimiru