Intrige s dvora kneza Bučimira

I tako bi tu neki htjeli čuti ostala dva highlighta života mi moga. Može. Samo da upozorim, nisu baš ovako dobri kao ovaj sa pjevanjem domoljubne pjesme po pustim ulicama glavnog grada svih Engleza, ali dobro sad. E, da, i obadva su usko povezana sa tjelesnim izlučevinama. Znajte da ste upozoreni. Jedan je već opisan na ovim stranicama. I jebo majku svoju, ja sad već pola sata tražim gdje je taj post, ali ne mogu ga naći, pa da ga linkam. Uglavnom, nakon što sam otišao sa zabave, koja se odvijala povodom diplomiranja moga bratića kodnog imena Vođa, našao sam se sa svojim prijateljima u Purgeraju. Bijah lijepo i dostojno odjeven u sako i pripadajuće hlaće, te košulju. Kravatu onda još nisam znao vezati na Windsor način, pa je nisam ni imao. No, pošto sam bio poprilično omamljen alkoholom, a i prasac kojeg sam jeo u nezakonitim količinama je htjeo van, morao sam povračati. I to nasred terase ugostiteljske ustanove Purgeraj. I to tako da sam stvorio novo more. More od probavljenog vina i prasetine. Ljudi su se razbježali, a ja nisam mogao hodati. To je bio prvi.

Drugi se zbio prije valjda jedno sedam do osam godina. Sa razredom smo išli na neki izlet u Opatiju. I tako se mi zabavljamo po Opatiji, peti je mjesec, a mi se junaci kupamo i sve ostalo što uopče nema nikave veze sa krajnjim ishodom ove priče. Krenemo mi doma, prema Zagrebu, kadli čim smo krenuli, ja osjetim jedan od onih udaraca iz trbušne šupljine koji ne zove na dobro. Kod Rijeke mi se već opasno sralo. Prvo stajanje bilo predviđeno da bude tek u Severinu na Kupi, a do tamo je bilo za voziti se. Umirem ja lagano na zadnjem sicu autobusa, a svi oko mene nešto žderu i loču. I ja bi, ali ne mogu. Zajedno sa mnom pati još jedan. Napokon stajemo u Severinu i dvojica priajtelja i ja smo prvi na zahodu u nekoj birtiji. Dvojici nam se sere, jednom se piša. Tri su pisoara, jedan je zahod. Ovaj kojem se piša, piša, gdje drugdje, nego u zahod. Bolovi su već toliko jaki da mislim da ću umrijeti istog trenutka, ako se ovaj ne makne iz zahoda. Na sreću izlazi, popraćen bujicom psovki od nas dvojice. Upadam unutra, ali ipak nađem vremena da zaključam vrata. Ovaj drugi kojem se sere, za to vrijeme zaključava vrata od cijelog zahoda, tako da nitko ne može ući. Skidam gaće, ali ne stižem naciljati prema zahodu. Mlaz je močan. Završava na desnom zidu, na kotliću, na dasci, na podu i tek nešto sitno u samoj školjci. Umirem od smijeha, ali sam i zabrinut, jer nam puno papira. Ne zato da bi mogao obrisati posrano, nego da mogu obrisati dupe. Ipak, uspjevam. Svo to vrijeme, ovaj drugi kojemu se sere, udara po vratima i viče nešto u stilu: "Bučimire, goni se van, usrat ću se!". Ja mu odgovrama točno ovim riječima: "Ej, gle, daj odi seri negdje drugdje, vjeruj mi." On odgovara: "Ne seri, gubi se van, posrat ću se!". Ja otključavam vrata i govorim mu: "Nemoj reći da te nisam upozorio." Perem ruke, otključavam vrata muškog zahoda i izlazim van. Lagan. Vani je hiljadupetsto ljudi (ponajviše žena) koji me mrko gledaju. Šta je bilo?, pitaju. Odgovaram sa najkul glasom kojeg sam u tom trenu uspio isfurati: "Ma, neki frajer sere unutra, pa se zaključao." Izlazim van i nalazim se sa ostalim ljudima iz razreda. Nedugo zatim, dolazi i onaj drugi kojemu se sralo. Gleda u mene, a u njega gledaju ljudi i komentiraju.

Eto Vam sad na. Jučer smo mislili ići gledati Bebeta za milju (Million dollar bejbi) ali nismo. Budemo već. Znati ćete kad za to dođe vrijeme. Ohajla ho!

- 17:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<	ožujak, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Intrige s dvora kneza Bučimira

11.03.2005., petak

Blogovlje

Linci

Pišite knezu Bučimiru