|
Ovako je već bolje. Sada sam sretniji zbog činjenice da sam dosegao dvoznamenkasti broj Vas koji su mi čestitali rođendan, bilo uživo, bilo preko bloga, bilo telefonom ili porukom. Hvala svima najljepše. Neću reći onu poznatu: "Kad se vidimo plaćam svima pivu, jer znamo si da Vam neću platiti pivu." (Oni kojima sam to ipak rekao, a Vas je ja mislim dvoje, troje, ajde, Vi ćete dobiti pivu). Danas sam na poslu počastio radni narod ovećom količinom hrane, jer je to kao neki običaj tu kod nas na poslu. Pa sam sad malo prežderan, jer sam naravno, najviše pojeo. A usput sam se nalio Coca-Colom, pa ne mogu biti umoran ni da hoću. Da, ja sam jedan od onih kojeg Coca-Cola drži budnim. Od ljudi s posla dobio sam SD karticu od 512 Mb, pa ću izgleda, htio-ne htio, morati kupiti fotoaparat ne bi li mogao negdje i smjestiti tu karticu džinovske megabajtaže. A onda će vrlo vjerojatno svakodnevno biti slika na blogu. A vi ćete se veseliti tome kao dijete pješćanoj plaži. Nadalje, sutra ću u KSET. Pa ću tamo gledati koncert, dva. Gutbucket i Girls Against Boys će sutra odsvirati svoje svima nama koji platimo kartu, a i nekima koji to neće učiniti. Danas ujutro sam se probudio sa okusom luka u ustima. Jučer smo, za vrijeme igranja Playstationa kod Irme, dr. Phil, Dedinho (tako ćemo zvati Irminog mladića) i ja naručili nešto ćevapa kako bi utažili glad. Usprkos činjenici da sam, kada sam došao doma, zube oprao jedno 14 puta, okus luka je i dalje bio prisutan. I nije mi bio drag. Dapače, tjerao me u očaj. Ali doskočio sam mu. Samo je trebalo staviti novu hranu u usta. I čim sam to napravio, gospodin luk se povukao duboko u utrobu i nije više prijetio mojim papilama. Pobjeda...kao i uvijek. Moram sada krenuti, jer dalek put kroz snijeg je preda mnom. Špingelbrukčik! |


