|
Jučer sam imao dobar ručak. I to je bio highlight moga dana. Dani postaju kraći, a zajedno s tom pojavom dolazi i stanovita monotonija. Posao, kuća, televizija, krevet, posao, kuća, televizija, krevet... Poneki izlazak prekine nit dosade. Obećano mi je da će rujan biti zanimljiv i pun događanja. Lagali su! Dull, dull, dull! A ja kao pravi primjerak osrednjeg ljenivca, ne mogu si naći apsolutno nikakvu zabavu. Možda me zabavi satelitska televizija po koju se spremam negdje ovaj tjedan. A kiša pada. Tj., počela je sezona kiša. Baš kad ti vele da ništa od kiše, evo ti nje. Pas mater. Onda ne možeš ni na nogomet otići. Ni s biciklom na posao, pa se moraš gurati sa svim ostalim jadnicima po tramvaju. A ako još i ne kupiš kartu, evo ti neprijatelja u ZET-ovoj uniformi da te globi. Pa si zbog toga nervozan, jer stalno gledaš kroz prozor da li su banditi na slijedećoj stanici. I prođu tako mjeseci, i dođe Nova Godina, pa si na kratko sretan, ponajviše zbog podebljane plaće taj mjesec, pa si kupiš puno stvari, koje te virtualno oraspolože, sve dok ne dođe sredina siječnja, kada tek nastupa prava depresija. I traje tamo negdje do početka ožujka. Ali volim taj period. pogotovo ako padne snijeg. I onda sve iz početka. Evo nas opet u proljeću, žene na ulicama pokazuju nam malo više kože, pimpeci nam stoje u zraku, ali pipkamo samo sebe, njih nikada. Pa, onda ljeto, pa godišnji, za koji pripreme traju još od prošlog godišnjeg i promijeni se sto destinacija. Na kraju završiš na nekoj i super ti je, pijan si često i potrošiš mnogo. Dođeš doma, shvatiš da je grad mrtav, ali kao, paše ti, da se malo odmoriš i jedva čekaš rujan. Jer onda se sve događa. Ma mo'š mislit. |


