|
Jučer je na poslu mogao biti dosadan dan, ali nekim čudom nije bio. I to samo zato jer se moj cijenjeni kolega iz sobe srušio u nesvijest. Samo je opao na pod kao pokošen. I to na stepenicama. Imao je sreću što se srušio na zadnje tri stepenice, a ne recimo na prve tri, jer to bi značilo ništa drugo do li sigurna smrt. Pozvana je hitna, on je pregledan, ali nije ustanovljeno apsolutno ništa. Opao mu je tlak, vele drugovi liječnici. Dobro. Inaće, mladić ne jede meso već petnaestak godina, ne bavi se nikakvim sportom, ne hoda, svuda ide u autu, spava 4 sata dnevno i preforsirava se na poslu. Sve to moralo je negdje izaći van. I izašlo je. On tvrdi da mu nije ništa, i da smo bez veze zvali hitnu i tak serucka po malo. Kada sam došao doma gledao sam televiziju. A onda sam pred kraj CSI zaspao, tako da ne znam tko je ubojica. Pas mater. Probudio me Richard, s kojim sam onda otišao u videoteku i do grada, gdje smo malo šetali i gledali izloge. Sreo sam prijatelje iz osnovne škole, koji su mi rekli da izgledam kao režiser. Stvarno ne znam zašto. Richardu se prisralo, pa smo krenuli doma. Prije spavanja sam malo odgledao televiziju, a onda je sanak došao na vrata moje kolibe. Grozno... |


