13

petak

srpanj

2012

Jesam li samo ja ovisna?

Ili dvostruka ličnost? Posve sam neovisna i bar prilično uspješna, relativno mlada žena. Na faksu u gornjih 10%, nakon stažiranja su me molili da ostanem i prije kraja staža, što valjda nešto znači, iako je točno da je kroničan nedostatak liječnika. Još biram specijalizaciju, ali baš biram, niti malo mi ne nedostaje ponuda. Ne bih se svrstala, niti ikada jesam, u neke klasične ljepotice, ali ako si dam truda muški pogledi svakako nadpropsječno često ostaju na meni malo duže nego li to uzrokuje puka radoznalost. Dobro, niti titula tu ne odmaže, pogotovo u relativno malom gradu gdje svi sve brzo doznaju. Imam stan, pristojan auto, čvrsto zaleđe staraca. Ipak me nešto kopka već nekoliko godina, nešto ćega sam više.manje svjesna desetljeće i nešto, još od mog prvog pravog dečka. Ili prvog sexa, kako se uzme.
Muškarac koji me zaintrigira me obavezno previše privuče, veže i pobrka mi inače tvrde i jasne principe i skalu vrijednosti. Kao da postanem ovisna. Već i u mislima, a gotovo posve nerazumno od trenutka kada osjetim kako mu se propinje u hlačama uz moj trbuh, kamoli koji stadij dalje. Naprosto tada postajem druga osoba, žena. Koja čini, ali i dopušta muškarcu da čini, skoro sve što mu padne na pamet, pa i mnogo toga što sasvim sigurno u "svjesnom" stanju ne odobravam, kamoli želim, ili mislim da bih željela probati. Kao idealna bludnica, valjda. Kao da mi razum prekrije golema sjenka napetog kurca što pulsira i izaziva u mojojh unutrašnjosti, pa i glavi, samo jednu jedinu ideju, želju, da mu se moram pokoriti, učiniti sve da ga osjetim kako se napinje negdje u meni. Kao da osjećam struju u dlanovima kada ga obuhvatim, kao da mi je svaki puta prvi puta. Ili baš pravo zadovoljstvo, djetinu radost, kada ga gledam kako buja pod mojim jezikom, ili me guši, udarajući mi u nepce, bez imalo obzira mi pokušavajući ući u grlo, dok mi je glava priklještena da se ne mogu izmaći i da želim. Kasnije shvatim da su mi i suze krenule od skoro doslovnog gušenja, a ipak ne bih niti slučajno učinila što da prestane! Nekoliko snalažljivih i hrabrijih kolega, pa i jedan vozač hitne u posljednje vrijeme, to obilato koriste. Samo smišljaju pogodne scenarije, shavtivši da kada je iole pogodna situacija da mi uspiju zavući ruku među noge ili se nasloniti napeti na mene, skoro im je zajamčeno da će me imati odmah. Krajičak moga razuma vrišti, ali me ipak neka sila povuče da recimo jučer ipak bez otpora, poslušno polegnem na vruću haubu saniteta na šumskom putiću i zapravo jedva dočekam da spomenuti vozač uspije nadvladati uzbuđenje i ushićenje i raspetljati hlače, samo mi odmaknuti gaćice, te mi ga počne silovito nabijati i ne brinući se puno za mene! Iako je svejedno uspio, uglavnom uspiju, ako baš nisu zečevi, te sam jedva kroz slatki grč male i čitave utrobe, te bljeskove u glavi uspjela registirati da mi odjednom grubo zabija nokte u guzu i tako me snažno pribija uz auto podamnom da je pukla letvica maske, te me zalijeva dugim mlazevima.... koju sekudu kasnije.
Uspijem ja kadikad samu sebe ugristi za usnicu i odoljeti, naravno. Ali svejedno me plaši ta opsjednutost, pa reći ću i pravu riječ, društvena neprilagođenost. Teško je zamisliti da imam danas-sutra muža i obitelj, odgovornost za ikoga osim sebe, u svezi ponašanja. I ovoga ću dečka, s kojim sam sada službeno, morati ostaviti. On to niti ne sluti, jer doista jest drag i pametan, pokušava mi udovoljiti kako god zna. Ali mi ga je tragično premalo uz sve njegove hobije i svake hvale vrijedan drštveni angažman. Može li uopće postojati netko tko bi bio sasvim fokusiran na mene i moje potrebe? Ili moja realnost je i biti će, više muškaraca u istom vremenu?

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.