subota, 26.11.2016.
59. STANICA – Mjesto gdje djeca izgube svu vjeru i ljubav u Isusa Krista
Svrha je dosadašnjih priča bila da vas potaknu na razmišljanje, da krenete moliti, da se popravite. Nažalost, vi ćete ih samo ocijeniti loše napisanima. One vas neće promijeniti, samo ljubav Oca nebeskoga može vas spasiti i promijeniti. Cilj ove knjige nije ispunjen jer ti nijednom nisi napravio kako sam napisao, nijednom nisi razmislio o tekstu, nijednom nisi poslušao moj savjet, nijednom se nisi iskreno pokajao i pomolio, niste se uputili u dublje razmišljanje. Neki će reci: Pa nisam ja kriv što je ova knjiga, kratka, dosadna, po meni lažna. Nisam ni shvatio o čemu je točno trebalo razmišljati. Pa nisam ja toliki kradljivac i grješnik kao ovi dosadašnji likovi. Vjerujte mi, mogao sam produžiti priče, mogao sam im svima dati imena, mogao sam napraviti uvod, zaplet, vrhunac, završetak. No, rekao sam već, to me ne zanima. Želim tebe vratiti na put spasenja. To je jedini cilj ovih riječi, ove knjige. Htio sam usaditi zrno ljubavi, dobrote i razuma u vas. Moji su ciljevi da vas potaknem da se krenete moliti, međusobno poštovati, ds krenete u Očev dom, pokajete se za dosadašnje grijehe, pokazati vam poniznost da sami sebi kažete da ste bili u krivu, da ste lagali, krali, varali. Pažljivi budite dok budete čitali sljedeću priču. Dolazi kraj svijeta, svi su se znakovi odavno pojavili i ljudi su krenuli na sve načine popravljati svoje živote da bi ipak uspjeli ući u raj. Dok se svijet lagano raspada i ruši, znanstvenici pokušavaju odgonetnuti jedno od najvažnijih pitanja na ovome svijetu: što bi bilo da je rođeno dijete prema kojem su se ljudi uvijek odnosili s poštovanjem i srcem, dijete koje bi otpočetka bilo naučeno o vjeri i Ocu našemu, koje nikada ne bi dobilo batine, za koje bi uvijek imali razumijevanja i strpljenja. Dijete koje bi se svaki tren molilo, svaki tren činilo dobra djela, svaki tren bilo ispunjeno snagom i ljubavi. Jednostavno rečeno, bismo li, da nismo prevarili našega Oca, mogli dobiti svu snagu i ljubav koje postoje i time napraviti da nikada ne bude rata i grijeha, da nikada ne bude nepravde, da se nikada uopće ne stvori grijeh? Bismo li mi činili ona čuda o kojima smo toliko čuli, čuda u koja mi danas ne vjerujemo? To bi dijete toliko voljelo svoga Oca da bi se, pazite sad ovo, svaki dan punim srcem i radošću molilo za svoga Oca te nakraju pustilo suzu radosnicu jer zna da će ga opet vidjeti. Jesmo li mi doista mogli imati raj na zemlji, uživati u svemu što nam je Gospodin darovao? Ljubiti i voljeti, a ne živjeti na ovakav način i uništavati prirodu i našu Zemlju, uništavati vlastitog brata i vlastitu sestru. Znanstvenici su se uhvatili posla. Potrošili su gotovo sve vrijeme i prije zadnjeg sata dobili su rezultat, rezultat u obliku priče, priče o desetero djece koja su bila odgojena na taj, navedeni način. Petero braće i pet sestara od početka života bila su naučena kako ljubiti i vjerovati, kako živjeti. Njihovi su roditelji bili iznenađeni njihovim djelima, riječima, njihovom željom da pomažu drugima i molitvom. Ona su vjerovala u nešto što mnogi ne vjeruju, u svoga Oca i sina Isusa Krista. Kada su ih drugi upitali zašto vjeruju u nešto za što nema dokaza da postoji, oni su rekli: Ne zanimaju nas nikakvi dokazi, mi živimo, dakle vjerujemo. Ovu rečenicu ne može poreći nijedan vjernik ili nevjernik jer su je izrekla djeca dobrote i ljubavi. Njih dokazi ne zanimaju, njima srca skaču od radosti kad se mole, presretna su dok žive i pomažu drugima. Pokušaj i ti jednom tako pa ćeš vidjeti kako će tvoje srce skakati od sreće. Pokušaj jednom prilikom ljubiti, a ne misliti što će biti kada se dvije ekipe mole jednom Ocu za pobjedu, što je bilo prije nastanka zemlje itd. Oni ljube i vjeruju jer znaju da taj osjećaj mira i ljubavi koji imaju u sebi dolazi od Oca, od njegove ljubavi. Ne postoji nevjera, postoji samo udaljenost, odricanje od svog Oca. To rade samo oni koji pripadaju izgubljenom stadu ovaca. No ta su djeca uskoro trebala doživjeti groznu sudbinu. Ne pitaj me zašto uvijek pate oni koji vole Oca. Pa zbog tvojega grijeha naravno, zbog tvog osuđivanja i ismijavanja istine. To je prava ljubav: dati život radi drugog čovjeka. Jednako kao što je Isus Krist učinio za sve nas. Ta su djeca jednog dana trebala krenuti u školu. Oni su dakle svoju djecu poslali svako u drugu školu kako bi mogla što bolje učiti i što bolje razviti svoje talente. Roditelji su doista mislili da, ako je dijete pametno, ono mora znati svako ime i materiju nečega, svaki naziv i pojam nekog gradiva, a nisu znali da najveći vjernici dolaze s najskromnijim znanjem, najmudriji ljudi nisu i oni najinteligentniji. Roditelji ubrzo umiru, djeca gube temelje svoga života. Iako su se međusobno voljela i dobro slagala, sada su bila razdvojena daleko jedno od drugoga. Nakon nekoliko godina školovanja prvo će se dijete objesiti, drugo upucati, a treće skokom s krova završiti svoj život. Onih pet sestara bit će silovano i ubijeno. Prije toga će biti natjerane da rade odvratne stvari. Ostala su još dvojica braće. Jedan će prije svoje smrti napisati pismo i poslati ga svome bratu te će biti ubijen u svađi koju je izazvao. Zapitat će se mnogi kako, zašto. Ta su djeca toliko voljela svoje bližnje da su svima pomagali, svima su vjerovali. Ta će djeca prvi put u životu iskusiti kako je to biti izdan, osramoćen, razdvojen od brata i sestre, biti prevaren, pokraden, s osjećajem tuge, ljutnje, gnjeva, samoće. Drugi će ih vrijeđati zato što su htjeli razgovarati samo o svojem Ocu. Ovi drugi žele pričati o jučerašnjem filmu, utakmici, nasilju i zabranjenim stranicama koje su gledali na internetu, pokazivat će im sadržaje na mobitelu: teško psovanje, spolni odnosi, bolesne snimke rezanja ljudi, samoubojstva. Spomenuta djeca nisu imala roditelje, nisu mogla pitati zašto, nisu mogla tražiti odgovore. Izgubila su kontakt s Ocem, radili su stvari za koje više nisu znala jesu li grijeh ili nisu. Ipak će u svojim molitvama ostati ustrajna jer drukčije nisu znali. Nazvat će ih ludima, jer nisu čula za grijeh, nisu bila spremna na sve to. Mnogi će upitati zašto im Otac nije pomogao. Vjerujte mi, unatoč njihovu tragičnom kraju primio ih je u svoje ruke. Trebali su biti pripremljeni na ovu sramotu. Na grijeh koji je naveden u zadnjem pismu. Jedno je od njih ipak preživjelo, prošlo je sve godine školovanja bez posljedica, a da ga nisu osramotili, ponizili do koljena, pronašao je prijatelje, djevojku, sve ono što mi danas imamo, ima i on. Kako je uspio? Jednostavno, uklopio se u društvo, odrekao se svoga Oca i sam počeo griještiti. Nije se više molio, nije više razgovarao s Ocem.
Znanstvenici su se pobunili kad su sve ovo čitali. Ta nisu sva djeca danas u školi čudovišta, pa to su obična djeca. Gdje si vidio da u maloj školi ima toliko grijeha? Ma u cijelom razredu postoje uvijek samo dva problematična djeteta. Ništa više. Pa ne šaljemo mi u školu čudovišta, nego vlastitu djecu. Zašto su dakle ona djeca bila baš toliko ponižavana? Što ako ih ne šaljem u školu, što će tek onda biti od njih? Pa jedino sa znanjem mogu dalje. Ne budi dvorska luda, šalji ih i dalje u školu, ali neka ti bude savršeno jasno: i najveći zločinci, najveće ubojice ovoga svijeta išli su jednom u školu. I vi ste isto tako išli u školu. Prisjetite se, koga su zadirkivali, koliko je to samo jadno izgledalo, niste ni znali koliko je pojedinac bio povrijeđen i odbačen od drugih, što su mu samo radili, koliko je svađa bilo, koliko psovanja. Psovali ste i vi s njima. Što tek rade u srednjoj školi? Puše cigarete, a za mene je to kao da si odustao od života. Pušiš i nije te briga za tvoje tijelo ni za tvoj život. Puše cigarete, kažeš, pa što, nije to ništa strašno. U koga ti onda vjeruješ ako tako razmišljaš? Misliš da je u redu pušiti s 18, 17, 16 godina, nije ni s 40 u redu, nije nikada, ali, kad tako rano kreneš, onda ti pomoći nema. Zar te vjera nije naučila da ih se kloniš? Zauvijek. Grijeh je pušiti i to je jedina istina, a još je veći grijeh znati da će te pušenje ubiti, biti svjestan da je grijeh i svejedno pušiti govoreći da te ne zanimaju posljedice. Ti si ove riječi porekao više puta, ali tvoja ti je savjest govorila drukčije. Vidio sam ih ja da puše u osnovnoj školi. Granice su se pomakle, piju i puše s 14, 13, 12 godina, Misliš da je to normalno ako ozakonimo da je zabranjeno piti i pušiti prije 18. godine, a oni svejedno to rade. Možemo slobodno granicu spustiti na deset godina. Za koju godinu i oni će to raditi, društvo će ih na to natjerati. Društvo u školi će te natjerati da piješ, pušiš, da udaraš i vrijeđaš druge kako bi ti bio glavni, kako bi tebe voljeli, a što je s onim kojemu su radili toliko zlo, on će postati onaj o kojem smo pričali, ubojica, vratit će se i ubiti bilo koga, jer su za njega svi jednako krivi. Kad sam bio manji, nisam znao koliko pati, nisam znao koliko je plakao i bio sam. Sada znam, ali sada je kasno, učinjen je grijeh, ostaje samo da tebe upozorim: znate li vi što vaša djeca imaju na mobitelu, koliko bolesnog sadržaja… Dovoljno je da ima internet, može puštati što god želi. Vi nikada nećete saznati što radi s društvom, vi nikada nećete saznati, nisu ni vaši roditelji, a nećete ni vi. Oni u prvome razredu psuju Oca našega, u prvome razredu psuju i govore odvratnim jezikom, grijeh se skuplja, oni počinju raditi po svome, ne slušaju te više, sve se lošije slažeš s njima.To je tvoja sudbina. Što poduzeti u vezi s tim? Pa pripremi ih na to, na sav taj grijeh, razgovaraj s njima, reci im što će biti ako budu psovali, pili, pušili, objasni im posljedice. Što će biti kad im ponude drogu, hoće li je uzeti, neće biti spremni reći „ne“, neće znati posljedice te droge. Naučeni ste da postoje lake i teške droge, postoji trava koja ti neće škoditi. Sve je to grijeh, sve je to ubojstvo za vašu dušu. Ti si sve to radio, radit će i tvoje dijete. Za sve one koji nemaju djecu: ne brinite se doći će i vaše vrijeme.Ako su svi pali na tom ispitu, past ćete i vi i vaša braća i sestre, jer niste bili spremni, niste bili uz svojega Oca koji vas ljubi i vjeruje u vas onako kako vi nikada nećete u njega. Zato on vas vidi, a vi njega ne vidite.
No vratimo se priči. Nakon deset godina uspješnog rada u malom poduzeću jedino preživjelo dijete dobije napokon pismo koje mu je prije nasilne smrti napisao brat. Pročitao je pismo, pogledao prema nebu i rekao: Ako sam ja zadnje dijete vjere, onda ni onaj iza mene neće uspjeti jer je stotinu puta uvrijedio svojeg Oca. I, znate što, u pravu je. Pravi odgovor iz pisma neće biti otkriven. Onaj tko je napisao to pismo tražio je od Oca da vidi budućnost. I pogledao je tu budućnost. Budućnost bez Boga i Isusa. Nemojte dopustit da se ta budućnost ostvari. Isus Krist mora postojati u svim školama, bolnicama, upravama i ostalim mjestima. Bez njega svijet je mrtav i oduđen na pakao.
Oznake: sto je smisao, bog, vjera, hrana, snaga, ljubav, prava ljubav, sto je smisao svega, sto je smisao zivota
