srijeda, 23.11.2016.
56. STANICA – Sin pravednosti
U iščekivanju smo sljedeć epriče. Kao u vagonima vozimo se iz stanice u stanicu. Odjednom začuh kako je netko ušao u taj naš vagon.Više se ne vozimo samo ti i ja. Pogledam u mladog dječaka kako sjeda blizu nas. Odmah sam ga prepoznao. To je Sin pravednosti, pravda u obliku čovjeka. Odmah da bude jasno, to je samo osobina. Htio sam ga staviti na kušnju da vidim koliko je pravda jaka, mogu li ga nadmudriti i prevariti? Mogu li ga poniziti? Došao sam mu blizu i upitao jesi li ti Sin pravednosti. Očekivao sam pozitivan odgovor kako bih mogao postaviti drugo pitanje: Kako možeš biti Sin pravednosti kad pravda sama po sebi ne postoji? Bez ljubavi, snage, prave vjere ona ne postoji.Ti dakle nisi i ne mošeš biti Sin pravednosti. Dok sam čekao odgovor, on je samo šutio i gledao kroz prozor. Možda sam bio previše izravan. Stoga sam postavio drugo pitanje: Tko će prije ući u kraljevstvo Očevo, onaj tko je živio uzalud, a umro dajući svoj život za drugoga ili onaj koji je živio kao vjernik cijeli život i na kraju uzalud umro? Pripremio sam se na oba odgovora. Što god kaže, lako ću opovrgnuti, mislio sam. No on je i dalje šutio, nije mi ništa rekao, nijednu riječ. Sin pravednosti kao u transu zamišljeno je gledao kroz prozor i šutio. Bio sam ljutit pa sam ga upitao zašto šuti. Sin pravednosti nikada ne šuti, nego sudi riječima svojim i razdvaja grijeh i dobro. Ti dakle nisi i ne možeš biti Sin pravednosti. Zaustavili smo se. Pomislih, prošli smo cijeli put a da ništa nisam ispričao, ništa nisam rekao, cijeli put potrošio sam ispitujući njega. On ustade, izađe pa mi reče: Oprosti ako si nešto rekao a da nisam čuo jer pravda postaje gluha kada grijeh progovori. I pogledam kroz prozor i vidim Oca dobrote kako u zagrljaj prima Sina pravednosti. Kažem vam, to su samo osobine u ljudima. Ništa više. No konačno sam shvatio da sam ja pao na njegovu ispitu, a ne on na mojemu, jer sam ja kao grjesnik njega osuđivao i ispitivao, a on je samo šutio. Ja sam umjesto ljubavi tražio grijeh u njemu. Uočih da je to bio nasljednik snage ljubavi i vjere jer bez toga pravde nema. Konačno da me je netko spustio na zemlju, da mi je pokazao da sam samo čovjek. Zašto pravda sušti? Pa zato što zna da je u pravu. Nije mu dakle potreban odvjetnik jer on zna da je u pravu. Nije važno što drugi misle. Ma da ga svi osude i budu uvjereni da je u krivu, on će znati pravu istinu, a to je i ono najvažnije da on i Otac znaju da je u pravu. Pusti svijet, on će i nevinoga prozvati ludim jer može, ali to ne znači da će ovaj biti lud. Pravda uvijek pobjeđuje. Nije važno da vi znate. Važno je samo da on i Otac znaju istinu i da oni s njom žive. Pouka je ove priče da čovjek nikada ne govori istinu jer svoj grijeh skriva kako ga drugi ne bi vidjeli. On zna da laže, on zna da će drugog nedužnog osuditi, ali on će i dalje i sebe i druge uvjeravati u suprotno samo da ostane na visokom položaju, samo zato da on može osuđivati i određivati kazne. I zato će mu trebati jako dobar odvjetnik kada dođe pred vrata raja. Jako dobar, možda i preskup.
Oznake: sto je smisao zivota
