srijeda, 16.11.2016.
51. STANICA – Pokaj se dok možeš
Davno, davno vidio sam nešto što više nepostoji, vidio sam čovjeka koji živi, ljubi i vjeruje. Do dana današnjega više ga nisam vidio. Nisam ga upoznao, ali vjerujem da hoću. Dokle je ovaj svijet stigao? Bojim se za njegovu budućnost. Došlo je do toga da svatko može reći besmislenu riječ. Nema života u smrti kao što u smrti nema života, nema ljubavi u grijehu kao što ni u grijehu nema ljubavi, nema sunca u tami kao što ni tame nema u suncu. Evo, bez problema sam nabrzinu naveo tri. Moje riječi dobivaju smisao samo ako mi ih vjera i ljubav šapnu, samo ako ja vjerujem u istinu tih riječi i ako ta riječ nije moja, nego riječ vjere. Stavili ste slike, primjere kako drugi nemaju ništa da bih se mogao sažaliti nad njima i pomoći im, stavili ste slike i napisali: bez roditelja, bez hrane. A što sam ja radio? Ja sam im se smijao. Ja to sve imam. Hrane, vode, obitelj, ali ipak kukam za svaku sitnicu kao i ti svaki dan života svoga. Mi imamo roditelje, a opet se s njima svađamo, čak ih se i odričemo. Oni ih uopće nemaju, nisu ih ni upoznali. Koliko bi sretni bili kad bi ih samo vidjeli. Pamti riječi istine: oni će život svoj izboriti, ja ga neću ni dobiti, oni će imati zaslužan ulazak u Očevo kraljevstvo, ja neću ni pred vratima stajati. Jao onima koji su ih slikali, a nisu im pomogli. Oni će umrijeti prije mene. Žao mi je svih tih ljudi što pate i trpe, ali plakat će oni kad uđu kraljevstvo nebesko pa s neba budu gledali nas smrtnike kako umiremo. Ta riječ vrijedi samo za one koji pate ili one koji žive i vjeruju.
Oznake: smisao zivota, vjera, bog
