četvrtak, 06.10.2016.
12. STANICA – Dijete Gospodinovo
Danas sam prošao pokraj djeteta koje me nije vidjelo nikada u životu. Prođoh pokraj njega i ono me pozdravi s „Bok!“. Nikad ga prije nisam vidio, iznenadio sam se i samo prošao pokraj njega. Dva sata poslije sa mnom je bio moj prijatelj. Hodajući ulicom, baš kad sam se htio spustiti velikim stubama, dijete iste dobi kao i ono prvo prođe pokraj mene i kaže „bok“. Ja mu uzvratim pozdrav. Ni to, drugo dijete nisam nikada vidio u životu. Pitam prijatelja je li čuo maloga koji me pozdravio, a on mi odgovori da ga nije ni vidio ni čuo. Kakva je ovo priča, pitam se, kakva je ovo pouka? Prije nekoliko dana plakao sam jer sam čitao vijesti o tome kako djeca na svijetu umiru, pate, ostaju bez ruku i nogu, kako trpe i gladuju…Nisam više mogao izdržati. Pitao sam Oca zašto. Sada shvaćam zašto. Ne treba Oca pitati zašto. On će ih sve dočekati raširenih ruku. Ljude treba pitati zašto. Čudno sam je osjećao u blizini spomenutih dvaju dječaka i ne usudim se niti pomisliti da su pokraj mene prošli anđeli. A možda su to baš budući ubojice koji su hodali pokraj mene? Ma živi su oni obojica. Istinita je ovo priča. Ali koja je pouka u svemu ovome, to me zanima. Toj je djeci mogao slobodno prići ubojica, nasilnik, pijanac, ovisnik, bolesnik, poremećen čovjek… Da je tko od njih prošao, oni bi mu samo rekli „bok“. Zato ih ja nazivam anđelima. No oni to, naravno, nisu. Oni su, vjeruj mi kad ti kažem, isti kao i ti, oni su djeca Božja. I ti si Očevo dijete. Možda su se bojali kad sam ih susreo jer nikoga nije bilo u blizini, osim mojeg prijatelja u drugom slučaju. Možda su samo nabrzinu rekli „bok“ i požurili dalje. Jedva da su nam se pogledi susreli. Tek sam ih na trenutak pogledao. Istina je da ih se bojim, bojim se što će s njima biti, što im život sprema, što će snjima biti kad odrastu, Hoće li oni postati ono što sam nabrojio, znaju li oni sada da postoji Isus koji ih ljubi, mole li se? Vjerojatno ne. I ti si bio dijete, sjeti se kakav si bio, je si li pozdravljao neznanca, jesi li doživio trenutak kada ti je drugi čovjek nanosio bol i teške trenutke. Vjeruj mi, kraj je blizu. Iz dana u dan gledam djecu na svojem putu. Pogledam tada u roditelja koji je umoran od života, od svakodnevnih briga, a dijete kakvu li snagu nosi u očima, brda i doline može pomicati. A što ja mogu? Ništa zasad. Pogledam li u starije ljude, čini mi se kao da su izdani i prevareni, nekamo žure, nečega se boje… Vidim i majku koja stade i pobježe u grm snažno povraćati, a dijete se uplaši i samo je pogleda. Ne znam kakva je situacija u toj obitelji, ali, kad pogledam malog u oči, čini se kao da bi on svoj život dao samo da njoj bude dobro. Svi smo mi, ponavljam, djeca Božja i Bog nas nije nikada prestao voljeti, nikada. Molim te, pokaj se, molim te odsrca, nemoj živjeti kako ti želiš i misliš da je najbolje. Pokaj se što prije, ispovjedi se, pričesti se. Ne znaš kako je u paklu. Pakao postoji i nema spasa kad tamo dođeš. Možda te Isus jednom povede tamo da vidiš što se događa, da vidiš kakve kazne duše trpe. A kad dođe vrijeme polaska, ti ćeš se uplašiti pa zapitati: Gospodine, zar ćeš me ostaviti ovdje, a on će tebe upitat jesi li ga bio dostojan, jesi li zavrijedio raj. Ti ćeš jedino tada potpuno iskren, pogledavši na cijeli svoj život, reći: Ne, nisam. Prijatelju moj, ne znam kraj ove priče. Isus te voli, ali nije on taj koji bira, nije on taj koji mora odgovarati za svoja djela. On bi nas sve želio vidjeti u raju. Ta on je za nas umro da bismo mi došli do tamo, ali što ako mi nastavimo uporno lagati i griješiti? Hoćemo li mu doista moći lagati u oči i reći da smo ga vrijedni i da smo zaslužili raj. Nećemo li upravo tada propasti lažući njemu ili ćemo reći „ne“ i pomisliti što sad. Prijatelju moj, oba će te odgovora uvesti u pakao. Ne daj da dođe do toga da nemaš izbora, nego reci Isusu: Ti si pastir moj, ti poznaješ moje srce.Ako sam te ikada bio vrijedan, ako sam te ikada iskreno volio, ti ćeš znati, ako sam ikada zavrijedio život u kraljevstvu Božjemu, ti ćeš znati, jer ti si pravedan pastir, pravedan sudac. I baš zato vas molim, pokajte se. Kakav je bio osjećaj kada ste ovo čitali? Vjerujem, ne baš najbolji, jer znate sebe, poznajete svoje grijehe i propuste, a naravno da ih i Gospodin zna. Pokajte se i molite se jer molitva je razgovor s Ocem, to je ono što nam je potrebno da možemo pripraviti naša srca za daljnji put. Idite na mise i ljubite svakoga. Brzo, ma koliko god da je teško, recite sestri, recite bratu, recite majci, recite ocu, recite Isusu: oprosti mi, molim te. Pokajte se i mijenjajte svoje živote dok još možete, jer ne znate kad ćete umrijeti, ne znate kad je sudnji dan. Može to biti jako blizu, a vi još niste krenuli na put vjere i ljubavi.
Oznake: dijete vjere, smisao
