fighting with demons
21.09.2005., srijeda
ljudi, mislim da sam se probudila...
|
Koračala je svojom ulicom. Misli su joj se plele i mrsile, nepovezano su joj šaptale što "treba" učiniti, što reći, što odlučiti, a zapravo joj nisu puno toga rekle. Sitne kapi jedne od prvih jesenjih kiša su joj sipile po licu i kosi. Udubljena u nepromatranje svijeta nije to ni primječivala. Samo je pogleda uprtog u mokru cestu vukla nogu za nogom u savršenom ritmu. Čvršće je stegnula laganu jaknicu oko tijela i dalje nesvjesna hladnoće. Trgnuo ju je kratak pozdrav. Nije ni primjetila da joj je iz suprotnog smjera dolazila djevojčica od nekih pet godina. Ono što ju je toliko iznenadilo nije bio pozdrav već izraz njezinog lica. Bezbrižno, opušteno i znatiželjno, a tek osmijeh na njemu. Odgovorila je na pozdrav, a tada ju je dijete upitalo gdje ide. Jedva je pronašla odgovor u svojim mislima. Nije se ni snašla, a već ju je dijete obasulo još nekolicinom pitanja, a tada požurilo kući zbog kiše. Čak ni nakon spominjanja kiše nije ju primjetila, sve što joj se vrtilo glavom bio je onaj osmijeh, hrabrost da zaustavi nekoga na ulici i popriča s njim, ona znatiželja i iskrenost koju je i ona sama nekada posjedovala i na koju je potpuno zaboravila. I podigla je pogled od zemlje, pogledala nebo, nasmijala se kiši i vjetru i dozvala dijete u sebi. Jedan neobičan susret bio je dovoljan da shvati što propušta dok gleda u vrh cipela koračajući. Jedan mali osmijeh bio je dovoljan da joj vrati radost zbog čuda koje se zove život. I samo jedan kratki neobavezan razgovor bio je dovoljan da počne primjećivati velike stvari u onim malima. :::::::::::::::::: I znate što? još uvijek me drži ta ista euforija koju sam imala u sebi toga dana kada sam slučajno naišla na nju. A do tada nisam ni primjetila da je cijeli život živjela u mojoj ulici u kojoj ima samo dvadesetak kuća. Danas sam ju vidjela, mahnula joj i nasmiješila joj se. Opet mi je poklonila osmijeh. |
- 21:00 - Komentari (10) - Isprintaj - #
20.09.2005., utorak
|
ljudi, nisam dugo ništa pisala jer nisam znala što da napišem. velike stvari su se događale u meni i još se događaju. u zadnja dva dana se počeo mijenjati cijeli moj svijet koji sam do sada znala i cijeli moj način razmišljanja jer sada znam da mogu. više se ne nadam, već jednostavno znam. pri svakom novom pokušaju da nešto promjenim i dalje osjećam veliki strah i teško nalazim snagu da se ohrabrim, ali sam shvatila da ja to mogu. mogu se nositi sa svime što mi život pruža. znam da ću se i dalje spoticati na kamenje koje si sama bacam na ravan put, ali po prvi put u životu stvarno imam vjere. danas sam uspjela skupiti hrabrosti i pronašla njegovu adresu(upućeni će znati o kome je riječ) i nisam mogla vjerovati koliko je zapravo bilo lako to učiniti. napokon imam hrabrosti. sutra me očekuju moje nove pobjede. jedva čekam. hvala svima na podršci do sada i nadam se da ću ju i dalje dobivati, ali to više nije jedina stvar koja me pokreće. napokon. imam cijeli svijet na dlanu.... ako vas zanima kako je do toga došlo, jednim osmjehom i jednim rizikom... |
- 16:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #
14.09.2005., srijeda
moja jedina želja u ovom trenutku
|
željela bih imati minutu mira...od vlastitih misli...pitanja na koja ne znam odgovore...mira od neostvarivih želja...svoje prošlosti...planova koje ne znam kako ostvariti...od stalnog straha...svojih pogrešaka...buke u glavi...mira od sebe...samo na minutu |
- 23:24 - Komentari (8) - Isprintaj - #
11.09.2005., nedjelja
|
Jecala je tiho pod vunenim pokrivačem. Prsti su joj se grčevito stezali, a nokte si je urezivala u bolnu kožu dlanova. Bili su žuti od dima cigareta i lomljivi od nedovoljno njege, a na rubovima su se nazirale krvave zanoktice. Ispijeno lice je svjedočilo o njezinom preburnom životu i davalo joj nekoliko godina više nego što je imala. Nekada crne, velike oči sada su bile potpuno sive i natečene, u njima više nije bilo sjaja. Na mršavom licu do izražaja su dolazila jedino njezina pomalo prevelika usta blijedo ružičaste boje. Nekada plava kosa sada je također posivila i u pramenovima zabranila pogled prema licu. Kroz otvoren prozor je ušlo sasvim malo svježeg zraka i snop svjetla koji je oživio čestice prašine i natjerao ih da plešu u zoru. Upravo je jedan od njih otišao iz njezine male sobice. Na stoliću je ostavio novac za sobom. Nije ju gledao podrugljivo jer mu je bila potrebna. Sigurna je da će ju već sljedeći poniziti. Molitva je silazila s njezinog jezika, još joj je samo ona i ostala. Sebe je prodala, mijenjala je svoje dostojanstvo za svoje ovisnosti, ali nije izgubila dobrotu. Zaspala je sa suzama na napaćenom licu. Kako se to moglo dogoditi? A imala je tako lijep život nekada... |
- 21:23 - Komentari (12) - Isprintaj - #
10.09.2005., subota
|
Šutnjom svojom si me tješio. Grijao si sunce svojim osmijehom, a pticama si pružao laki vjetar u krila. Vjerovao si u mene. Nekada. Davno. Teško mi je dovesti tvoj lik u sjećanja, negdje sam ga spremila s nadom da će manje boljeti. Zaboravila sam toplinu tvojih ruku, okus tvojih usana. Miris tvoje kose je vremenom ispario i napustio teške zastore u mojoj sobi. Tvoje stvari sam gurnula u najdublji dio ormara. Bile su pretužne oči moje i tvoje zadnjih dana. Još uvijek zastanem i stresem se na mjestima koja su samo nama značila nešto. U licima prolaznika tražim uzalud i dalje tvoje lice, tvoj osmijeh. Možda te i ne želim natrag, bojim se da ti ne bih vjerovala više. Nisam još jedino zaboravila osjećaj. Potpuno sigurna u tvom zagrljaju, sa zamišljenim pogledom punim nade u budućnost koja nije došla. Koliko ljubavi čovjek može doživjeti u jednom životu? Ako je samo jedna, onda se moram pomiriti s vječnom samoćom. Ako je više njih, onda se nadam da sve ne bole jednako jer se bojim da više ne bih mogla preživjeti. prisjećam se svoje prve ljubavi... |
- 17:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #
09.09.2005., petak
|
Vraćam se mislima unatrag. Razmišljam o svojim propustima i ne sramim ih se. Prisjećam se uspjeha i ponosim se. Naviru mi uspomene na sva razočarenja koja sam imala priliku doživjeti do danas i sretna sam. Znam da sam na dobrom putu za budućnost. Na dobrom sam putu da postanem osoba kakva želim biti. Ona uplašena, povučena djevojčica je odavno odrasla, a od nje je ostao samo onaj iskreni osmijeh koji je tako rijedak, a tako dragocijen. Prolazim hodnikom svoga života, sva vrata su otvorena danas za posjetitelje. U sobama ćete vidjeti plač. Bijes. Smijeh. Ljubav. Vidjeti ćete najljepši osjećaj na svijetu koji je za mene onaj duboki uzdah nakon gorkog plača. To je uzdah olakšanja. U nekim sobama se nazire djetinji smijeh. Ako dobro pogledate vidjeti ćete uplašeno dijete skriveno među jastucima na prevelikom krevetu. Ali ako se malo bolje potrudite i dođete do posljednje sobe pronaći ćete mene sada. Sjedim na visokoj stolici i zamišljeno i s osmjehom na licu maštam o velikim stvarima koje me očekuju i istovremeno se ponosim sama sobom što sam dogurala do ovdje. Što se nisam prepustila drugima i što nisam izgubila sebe. Izađete li iz posljednje sobe vidjet ćete da se hodnik nastavlja. Sve sobe su prazne, otvorenih vrata i bijele boje. Sada vam dajem obećanje da ću ih obojati najljepšim bojama svijeta i ispuniti najiskrenijim osjećajima djeteta. p.s. sretan mi 18. rođendan |
- 14:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #
01.09.2005., četvrtak
|
Prolazim kroz vrata... U tamu... Zatvorila su se iza mene... Siluetu čovjeka obasjala je mjesečina koja dopire iz još dvoja otvorenih vrata. Bojim se prići mu. Krečem prema jednim vratima. Zatvaraju se. Svjetlost je manja. Krečem prema drugima. Zatvaraju se i ona. Jedina svjetlost koja još postoji je ona u mojim sjećanjima.... Panika... Plač... Čujem svoj glas: Nema izlaza. _Progutati ponos, radovati se tuđoj sreći, zaboraviti na vlastitu bol i čestitati neprijatelju što je dobio toliko željeni dar ne znajući da je uništio život kakav sam poznavala. Ne, to ne znaći da sam dobra osoba. I dalje se svaki dan molim da se vrijeme vrati. Ili da bar nestane. Napravila sam to. Boli i dalje. Jedino što me drži je spoznaja da sam neprijatelju umanjila patnju i povećala sreću. Jer ne želim biti od onih osoba koje drugima nanose bol. ::::::::: dobila sam brata jučer. Luka se zove. |
- 15:15 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||