|
jedna od mojih najdražih pjesama...
-OTROVNA KIŠA- (URBAN)
kad zvijezde se spuste da oplave vode
umotaj me u ruke i... pusti niz rijeku
sve njene kapi nek' kliznu niz lice
umjesto suza nek' mi sakriju oci
kapi kroz kozu prolaze
tvoj smjeh jos grane njise i nestaje...
uzmi od mene al' samo pusti
otrovnu kisu po meni da pljusti
sapni mi tiho svoju tisinu
hladni zrak jutra neka postane buka
kapi kroz kozu prolaze
tvoj smjeh jos grane njise i nestaje...
na jeziku rijeci tope se
budi zrak sto disem
dotakni me opet otrovna kiso...
ja sam oduvijek na tvojoj strani
dotakni me opet otrovna kiso...
ja sam oduvijek na tvojoj strani
sapni mi tiho svoju tisinu
hladni zrak jutra neka postane buka
kapi kroz kozu prolaze
tvoj smjeh jos grane njise
na jeziku rijeci tope se
budi zrak sto disem
dotakni me opet otrovna kiso...
ja sam oduvijek na tvojoj strani...
dotakni me opet otrovna kiso...
ja sam oduvijek na tvojoj strani...
|
fighting with demons
14.08.2005., nedjelja
|
Tihi jecaji prekidali su još bolniju tišinu. Moje pretvaranje samo? Moje preuveličavanje? Lako je moguće da sama sebe zavaravam. Da ne boli toliko. A još je lakše moguće da se sada samo tješim, da se sada zavaravam. Riječi koje su mi ispunjale usta tamo su ostale neizgovorene, progutane. Onih nekoliko izgovorenih nisu mogli podnjeti. Trudila sam se da se suzdržim i ne progovorim istinu, ali je vrištala iz mene. Sama je provalila van, a jedino dobro u silini bola koje se oslobodilo od jednom je to što nisam bila u stanju pomaknuti se, tako nisam mogla ni učiniti neku glupost koju bih imala na savjesti do smrti. Jedini znakovi života su bili drhtanje i grčenje, ali u mojim očima života nije više bilo. One su bile samo izvor tuge koja se nakupila u meni, ne u tijelu, nego u nečemu što neki ljudi nazivaju dušom. Jedino što sam mogla učiniti je da pustim suze da klize niz osramoćeno lice. Da gledam u sitnu točkicu prljavštine na podu. Da uživam u hladnoći betona na kojem sam se sklupčala. I da se napajam tugom koju je moj mozak spremno dočekao kao najfiniju poslasticu. Više od toga nisam mogla. Zvukove koje sam čula samo u svojim mislima uspjele su nadjačati suze osobe koja je suosjećala. Osoba od koje se nisam tome nadala. Njezina bol je bila tako lijepa, bila je iskrena, bila je posvećena meni. Pogledala sam ju kroz vodene oči. Pružila mi je čašu vode. Činilo mi se da su minute prošle dok sam pružala ruke prema ponuđenoj čaši. Dodir me je trgnuo. Nisam očekivala toliku hladnoću stakla. Drhtavim pokretom sam vodu prinosila ustima na kojima je blistala sol moje tuge. Bio je dovoljan samo jedan gutljaj da se započnem pribirati. Ali nije još bilo gotovo. Uzela me je za ruku i pričala mi je. Riječi nisam mogla razumjeti, ali razumjela sam namjeru. I te riječi su me boljele kao da su neprijateljske, boljelo je na neki demonski način. Jedina želja koju sam imala u tom trenutku je bila možda i skromna, željela sam pretvriti tu bol u onu tjelesnu. Tada bih se osjećala više ljudski, a ovako više nisam znala gdje pripadam. Još ni sada ne znam, pokušavam svakim trenutkom otkriti tko sam, koji je moj smisao i da li ga uopće ima. Znam da ću se pitati dokle god budem postojala, a onda ću možda, samo možda, pronaći sve skrivene odgovore. A do tada ću možda plakati, ali uzdignute glave.
|
|
U glavi sam imala buku od tisuća misli, niti jedna nije bila pozitivna. Uništiti, razbiti nešto. Mislila sam da je moj bijes toliki da bi čak i snagom volje mogla ubiti. Nije to bio bijes, bila je tuga, razočaranje. Gledala sam jednu od najvažnijih osoba u mojem životu kako mi nanosi bol. Ne samo fizičku, ubijao me je pogledom. Ubijao me je izdajom i odbacivanjem. Gledala sam ga mutnim pogledom koji su zaklinjale suze, potreba, bijes, očaj. Gledala sam ga dok je umirao pred mojim očima i dok je ubijao jedan od rijetkih vrijednih dijelova mene. Danas sam ostala bez osobe koju sam voljela. Odbacio me je kao da ne mu ništa u životu nisam značila, kao da me nije poznavao još od trenutka mojeg rođenja. A sada ja njega odbacujem. Prebolan je svaki oprost, svako novo razočaranje. Prebolno je tražiti mrvice s njegovog stola koje sada dijeli s nepoznatim ljudima. S ljudima s kojima se sada smije, živi, dijeli svakodnevnicu kao što je nekada sa mnom. Umrle su dvije osobe. On kakvog sam poznavala i još jedan dio mene. A čini mi se da je od mene kakva sam prije bila premalo ostalo. Dio po dio je umirao, a i dalje se ne znam obraniti od osjećaja, od nemoći da se uhvatim za dio koji odlazi i vratim ga natrag. I ovaj put imam osjećaj da u grudima imam crnu rupu koja i pomisao na sreću guta i uništava. Više ne očekujem ništa, ne nadam se ničemu od njega. Danas imam suze. Ispirući tugu kroz njih pokušavam ponovo posložiti kockice svog života, pokušavam se ponovo izgraditi u sjećanjima na sretno dijete kakvo sam nekada bila. Neznam si pomoći. Valjda će i ovaj put vrijeme učiniti svoje. Tužno je kada dijete ostane tako rano bez oca.
|
09.08.2005., utorak
|
Stvarno lijep dan, problem je oduvijek bio odlučiti se da mi dan postane lijep. Puno je lakše prihvatiti loše stvari u životu i pomiriti se s njima. Već i sama sebi dosađujem uvijek s istim pitanjima i istom ravnodušnošću kada je neka borba u pitanju. A lakše je i biti sam sebi dosadan, nego se trgnuti i reći da je dosta. Dosta je svih propuštenih prilika i žaljenja za njima. Dosta je svih onih sjedenja pred tv-om kada o ničemu ne razmišljam već samo prividno skupljam energiju da napokon nešto napravim. A to nešto se toooliko rijetko događa. Dosta je razmišljanja što i kako dalje. Sve što trebam napraviti je stvarno krenuti dalje, a odgovori će mi se sami nuditi uz put. A najviše od svega je dosta mržnje prema sebi svaki puta kada ponovo padnem. Jer i to je dio puta, ja nisam kriva što mi je netko ostavio kamen na njemu kojeg nisam vidjela. A nisam ga vidjela jer sam kao i inače opet analizirala svoje i tuđe postupke i prevrtala u glavi najdosadniji film na svijetu koji se zove moj život. Idem sad, neznam gdje, ali idem. Saznat ću kad krenem, a kada opet padnem neću se osuđivati što plačem jer drugačije ne znam. A i ne želim, to sam ja. Opraštam si sve svoje pogreške jer duboko vjerujem da su one nastale usprkos tome što sam radila najbolje što znam. Drugi put ću znati bolje, a nakon toga još bolje. Sada znam gdje se nalazi kamen na koji sam se i prvi puta potepla. Znam i koliko pad boli, a najbolje od svega znam da sam ga uspjela preživjeti. Doduše, s trajnim ožiljcima, ali i oni se s vremenom manje vide. Ako sam jednom pala i preživjela poguban pad, preživjet ću i sljedeći. Odlučila sam si dopustiti da mi ostatak dana bude lijep, a padovi..pa i ne bole toliko jako kada razmislim što sam dobila s njima. Vjeru da ću i sljedeći put sve preživjeti.
|
Netko novi gledao me je očima punim nade. Mislio je da sam ja ona koja ću mu ovaj put donijeti spas. Nikada nije znao za bolje, znao je samo za površno. Jedina molitva koju sam imala u sebi tražila je da ne otkrije da sam i ja ista. Što bih mu ja mogla pružiti? Onih nekoliko prisilnih poljubaca koje sam žestoko izbjegavala možda su mu pružala utjehu. Nisam se mogla nagovoriti i pokloniti mu ih još više jer mi se činilo da su preskupocjeni. Znala sam koliko je to licemjerno od mene s obzirom da sam ih drugima poklanjala za znatno manje truda. Nisam mu mogla pomoći. Nisam znala reći riječi utjehe, možda neke riječi koje bi ga natjerale da razmisli je li vrijedno njegovih pokušaja. Željela sam da mi postane prijatelj, a ipak željela sam da me obožava i da mu slomim srce. Jedino na što sam se odlučila bila je igra rukama, tijelom i dahom. Počinjala je nježno, da bi se iz nevine djetinjaste igrice pretvorila u uzbudljivo prebiranje ispod sigurnosti njegove majice, prelaženje vršcima prstiju preko vrele kože njegovog trbuha i leđa i pomalo opasnog dahtanja ispod njegovog uha. A što drugo sam mu mogla poklonitI? Mogla sam mu dati puno više, kao i velikoj većini prije njega. Jedino što me je spriječavalo bila je njegova prevelika nada koja me je stravično podsjećala na moju. Kroz nju sam vidjela koliko mi je sličan i nisam si mogla dopustiti napraviti mu isto što su i meni. Pustit ću ga. Mora dalje. Nekako mi je postao drag i ne mogu dopustiti da se netko igra s njim na takav podao način. Čak ni ja. Ipak mislim da ću ga još neko vrijeme zadržati i možda mu dopustiti da vidi što se to igra s njim. Tada će ga manje boljeti jer će znati da nisam ona kakvom me smatra.
|
08.08.2005., ponedjeljak
|
Ista priča kao i milijun puta prije. Tražim, nađem, odbacujem od sebe jer možda mislim da nisam dovoljno dobra da budem sretna. Možda nesvjesno i sama znam da to opet nije to. I po stoti put proklinjem svoju preburnu prošlost. Još uvijek mi nije jasno kako i dalje nastavljam davati svoju pažnju, tijelo, poljupce, dobrotu onima koji toga nisu vrijedni. Mrzim se zato što si namjerno upropaštavam priliku za srećom jednom kada dođe. I mrzim se što uživam u tome, a ne znam kako prestati. Mrzim se i zbog toga što sama sebe osuđujem i kada mi je najbolje. I ovaj put ću ga odgurnuti od sebe, možda zbog straha da vidi ono što sam ja vidjela, možda jer nemam hrabrosti prolaziti istim putem opet. A možda jednostavno zato što sam navikla na bolje, na više, na sve ono što na prvi pogled djeluje savršeno, a tek kad otvorim oči shvatim da opet radim istu pogrešku. Jedino što me još drži na životu je nada da ću i ja napokon nešto naučiti iz svojih pogrešaka i prestati s uzaludnim traženjem smisla.
|
07.08.2005., nedjelja
|
Noćas nisam sama. Moji su strahovi sa mnom. i moja hrabrost, prošlost, sječanja, kao i planovi za sutra. Noćas mi društvo prave papir i olovka, stara pjesma, šalica kave i dim cigarete, reprize davno odgledanih filmova. Noćas odbijam neprisustvo drugih osoba nazvati samoćom. Noćas se trudim vidjeti život u treperenju svjetiljke i lupanju kišnih kapi po prozorskom staklu. Noćas je moja tuga u žestokoj borbi s mojom nadom. A pred zoru kada se nada počne gasiti i umirati doći će sunce i opet ju zapaliti. Znam da ću opet vidjeti život kako blista. Ugasit ću svjetlo u sobi, napraviti novu kavu, zapaliti još jednu cigaretu i gledati optimistično u daljinu očekujući još jednu borbu. Ne, noćas nisam sama. Ja sam u sobi zajedno s mojim mislima. Tuga je prisutna kao i uvijek, ali polako se uspijevam boriti protiv nje. Mislim da opet sve ide na bolje.
|
05.08.2005., petak
|
stvari su znale biti gore. znale su biti i bolje. bunim se, a znam da ih samo ja mogu popraviti. zašto onda ne uspijevam skupiti dovoljno snage? i zašto nisam dovoljno pametna da vidim ono što se krije između redaka? opet zašto. mrzim sama sebe što se samo pitam, a ne znam gdje započeti tražiti odgovore i ovaj put.
|
|
|