Šutnjom svojom si me tješio. Grijao si sunce svojim osmijehom, a pticama si pružao laki vjetar u krila. Vjerovao si u mene. Nekada. Davno. Teško mi je dovesti tvoj lik u sjećanja, negdje sam ga spremila s nadom da će manje boljeti. Zaboravila sam toplinu tvojih ruku, okus tvojih usana. Miris tvoje kose je vremenom ispario i napustio teške zastore u mojoj sobi. Tvoje stvari sam gurnula u najdublji dio ormara. Bile su pretužne oči moje i tvoje zadnjih dana. Još uvijek zastanem i stresem se na mjestima koja su samo nama značila nešto. U licima prolaznika tražim uzalud i dalje tvoje lice, tvoj osmijeh. Možda te i ne želim natrag, bojim se da ti ne bih vjerovala više. Nisam još jedino zaboravila osjećaj. Potpuno sigurna u tvom zagrljaju, sa zamišljenim pogledom punim nade u budućnost koja nije došla.
Koliko ljubavi čovjek može doživjeti u jednom životu? Ako je samo jedna, onda se moram pomiriti s vječnom samoćom. Ako je više njih, onda se nadam da sve ne bole jednako jer se bojim da više ne bih mogla preživjeti.