dijamantni dvorac
11.05.2006., četvrtak
Interview s vlč. Zlatkom Sudcem
|
Na Cvjetnicu,bio je interview s vlč. Zlatkom Sudcem,na Novoj Tv,koji je bio dosta gledan i mnogi su pričali o tome.Pronašao sam jedan njegov stari interview iz 2001.g. za Hrvatski katolički radio ‘ Glas hrvatske župe sv. Jeronima u Chicagu,SAD. Ima puno,pa sam podijelio na mnogo dijelova,pročitajte o onome što vam zanima. Zlatko Sudac o sebi Pa, moje je ime Zlatko Sudac.Rođen sam 24.1.1971. godine. Svećenik sam krčke biskupije, rođen sam u Rijeci, a moji roditelji žive, i jedno vrijeme sam živio i ja, u Vrbniku. Doživljavam to malo mjesto kao svoju rodnu župu. Moja biskupija je relativno mala, sastoji se od 4 otoka. Školovanje sam završio u Krku, zatim nastavio rad u Vrbniku kao strojarski tehničar, a onda sam uz rad upisao teologiju u Rijeci, filozofiju i psihologiju, krenuo za svećenika. To je bio jedan prijelomni trenutak u mome životu i studij teologije, dogmatike i prava završio sam u Zagrebu, gdje sam i diplomirao. Poziv Isusa Krista u moj život bio je jedan od najjačih zahvata. Nije to došlo preko noći. Uz dugo razmišljanja i molitve jednostavno sam prekinuo sa starim životom i krenuo da se odazovem tom porivu u svom srcu. Moja silna potreba za traženjem istine, za ljubavlju, za slobodom, sve sam to našao objedinjeno u jednoj osobi, u osobi Isusa Krista. Ne bih svoj život mijenjao ni za jedan drugi. I što se više čovjek stapa s Bogom, to više postaje sličniji Bogu i tu vidim svu snagu i svu puninu svećeništva i ljudskog života općenito. Sada radim i živim na Malom Lošinju, to je jedan otok, u malom mjestu Ćunskom, gdje imamo kuću za duhovne obnove naše krčke biskupije. Intenzivno radim s ljudima, sa grupama, sa mladima, sa mladima koji su u drozi, sa bračnim parovima, sa molitvenim zajednicama, raznim skupinama ljudi iz raznih župa naše biskupije. Održavam seminare uz dopuštenje svoga oca biskupa. Učio sam jezike, tako da sam i bio ovdje u Chicagu na učenju engleskog jezika. Tako sam isto učio i talijanski jezik u Italiji i boravio sam tamo 3 puta, u 3 navrata po jedno mjesec i pol, dva. Vrbnik na otoku Krku,grad u kojem Z.Sudac proveo djetinjstvo O zajedništvu s Bogom Isus Krist je dao najljepšu usporedbu koju je mogao dati, a to je da je on trs, a da smo mi loze. A loza i trs su jedna te ista biljka. A što je više mladica, tj. loza na trsu spojena sa trsom, to će bolje kroz nju teći sokovi, životni sokovi toga trsa. Grožđe ne raste na trsu, nego na mladicama. Dakle, plodovi koji rastu na našim životima su Božji plodovi. I što je čovjek više u Bogu, to će njegov život i sve što život rađa biti Božji plod i Božji rod. Tu vidim jedan veliki misterij, da je čovjek uistinu pobožanstvenjen osobom Isusa Krista. Čovjek više nije isti pojavkom Isusa Krista i njegovim dolaskom na ovaj svijet. Njegovo uskrsnuće je zauvijek, za svu vječnost upečatilo sudbinu ljudske egzistencije. Biti u Bogu znači živjeti, maknuti se od Boga znači umrijeti. O svetosti I što znači biti svet? A što je svetost? Ti su ljudi bili ljudi od krvi i mesa. Oni su živjeli u našoj sredini. Ti su ljudi bili rođeni od jedne majke i jednog oca. Bili su tu na zemlji. Nije im bila strana ni ljudska slabost, ni grešnost, ni bol, ni tuga, ni radost, ni sreća. Prolazili su apsolutno sve što i svaki drugi čovjek. Možda mi kršćani previše doživljavamo svetost kao neki nedostižan cilj, a Isus sam kaže: “Vi ste sveti. Vi ste kraljevstvo, svećenstvo, sveti puk, narod izabran”. Imamo jednog oca, jedna smo obitelj, imamo jednu majku. Treba se izdići, uistinu izdići iznad stvarnosti ovoga života i pogledati kroz nju u dubinu postojanja ljudske egzistencije, u misterij rađanja i umiranja. Život je kao rijeka koja se mijenja i na tom putu mijenjanja pozvani smo da se preobrazujemo u Krista i da budemo sveti. Svetost je najljepši, najradosniji poziv svakom čovjeku, a pogotovo kršćaninu. O Kristu,doživljavanju Krista,o odnosu s Njim Pa Krist je nešto najljepše što se može dogoditi svakom čovjeku. Kažem može dogoditi, ako se Krist dogodio, pa ću reći Krist je nešto najljepše što se dogodilo čovječanstvu i čovjeku. Nisu svi ljudi prihvatili Krista, ali prihvatili oni Krista ili ne, Krist je snažno utjecao na osobu čovjeka. Ne znam što bih govorio o njemu. Toliko nadilazi njegova osoba i pojava, ono što je učinio za nas kroz povijest…. On je stvarna osoba. Događaji vezani uz Isusa su stvarni, on je uistinu povijesna osoba. Pa on je jedini koji je probio misterij života i smrti i vratio se. On je jedini koji nam je rekao kako treba živjeti. Rekao je apsolutno sve. Ne treba o Kristu umovati, nego ga uzeti srcem, živjeti ga. Njegove riječi su jasne, njegova poruka je kristalno jasna. Tu ne treba filozofirati, tu ne treba umovati, treba jednostavno živjeti. O Kristu se ne može govoriti, Krista se živi. Kao što se ni o životu ne može govoriti, život se živi. Ljubav se ljubi. Tako je i Bog, Bog je duboko u nama i mi smo dio njega, možemo ga samo disati, živjeti, micati se u njemu. Kao što kaže sveti Pavao: “U Kristu uistinu mičemo se, živimo i jesmo.”, i tako je. O ljubavi Netko mi može reći: “Pa ti imaš tek 30 (tada,sada ima 35) godina, što misliš da si ti upoznao što je stvarna ljubav?”. I s pravom ću prihvatiti svaku takvu kritiku. Ne, nisam ni ja upoznao što je stvarna ljubav, niti ćemo za života do kraja ikada upoznati, jer je ljubav Bog i njega se upoznaje čitav život. U Boga se jednostavno ponire i raste u nedogled. To je to stanje vječnosti, trenutka bez kraja. Ljubav je najosnovnija pokretačka snaga i stvarna energija u našim srcima i to nije nešto apstraktno. Ja sam rekao pojam "energija", ali to je osoba Isusa Krista, to nije ideja, to je stvarna osoba, božanska osoba. Istinski ljubiti možemo ljubiti samo kroz njega. On je predfilter kroz koji mi ljubimo. Ljubiti bez Boga znači biti rob, biti rob požude, strasti i onda to nazivati ljubavlju. Čovjek koji ljubi kroz Boga taj je apsolutno otvoren za žrtvu, za umiranje, za predanje, za nestajanje da bi ljubav rasla. O svećeništvu Svećenik bi trebao biti čovjek ljubavi, tj. čovjek koji istinski nosi Krista drugim ljudima. Isus treba naše ruke i naše tijelo i naš glas i naše noge, on nas jednostavno treba. Jasno je dao poruke svećenicima što im je činiti. Nije rekao "Idite i gradite bazilike i crkve". Nije rekao "Idite i održavajte karitativne ustanove i bolnice". Apostoli su rekli "Nađimo nekoliko muževa na dobrom glasu, pa neka se oni bave tim stvarima. Jer to su potrebne i dobre stvari, a mi se posvetimo onome to je prvotna zadaća svećenika apostola, navještaj riječi Božje, radosne riječi spasenja, Kristova života i uskrsnuća". Krstiti u ime Isusa Krista, dijeliti sakramente, liječiti bolesne, oslobađati ih od zla. Ništa više od toga nije Isus spomenuo da bi trebali raditi do li to. I ako ima koji važniji posao, pogotovo za svećenika, onda su to sakramenti. Ne smije zapustiti sakramente ni jedan svećenik na uštrb nekakvih socijalnih i ekonomskih programa i struktura u svojoj župi. To je posao laika i drugih ljudi. On neka se posveti navještaju riječi i služenju Bogu. Biti svećenik i tako doživljavati svećeništvo je jako teško i zahtjevno, a pogotovo u naše moderno sekularizirano, materijalizirano vrijeme. Ali ujedno ovo vrijeme, ako za ičim vapi, onda to vapi za ljudima svećenicima koji će biti probuđeni Duhom svetim i raditi za Boga svim srcem svojim. Tako shvaćeno svećeništvo je ono što mene drži u svećeništvu, i jedino to. Ne da budem umjetnik, ni glazbenik. Umoran sam kada gledam na etikete koje se priljepljulju na svećenike, svećenik s naljepnicom - svećenik-glazbenik, svećenik-znanstvenik, svećenik-filozof, svećenik-liječnik, svećenik-umjetnik. Da sam htio biti umjetnik, iako volim slikarstvo, ne bih bio svećenik, bio bih umjetnik. Moje slikanje je moj odmor, moj hobi. To nije moje životno opredjeljenje. Ja želim biti s Bogom, ja želim biti svećenik. O braku Brak je kompleksna stvarnost i govoriti o braku je za jednog svećenika zahtjevno zato jer on ne živi u braku. Ja mogu govoriti samo ono što živim i ja mogu govoriti samo iz svog iskustva. Ja nemam ženu i djecu i ni jedno moje dijete nije bolesno, niti se borim za egzistenciju da nahranim svoju djecu, da ih školujem, niti znam kako je to biti u braku. Mogu govoriti samo iz iskustva svoje obitelji, iz iskustva stotine bračnih drugova koji su mi došli na savjet ili su se ispovijedali kod mene ili su otvorili svoju dušu. Brak je veličanstven ako su ljudi veličanstveni u srcu. Brak je prekrasna, ne bih rekao "institucija" kako neki nazivaju, nego prekrasna zajednica ljubavi onih ljudi koji se istinski vole, ali onih ljudi koji su shvatili što je stvarna ljubav, da je to potpuna žrtva za drugoga, potpuno predanje drugome. Danas mnogi brak doživljavaju kao "Idem riješiti svoj status ili svoje životne probleme". Ulaze u brak radi sebe, a ne radi osobe koju vole, iako misle da ju vole. Jer da ju tako stvarno vole, zbog čega se rastaju, neki čak za par mjeseci, par godina? Zbog čega? Dakle, rastaju se jer nisu naučili najosnovniju životnu pouku, da ljubav nije samo lijepo i da je veličina lijepoga u predanju sebe drugome. Kada meni kao mužu, da imam ženu, treba biti stalo samo do nje, do njezina dobra, do njezine sreće i jednako tako njoj samo do muževe sreće i do muževog dobra. Takva jedna zajednica živi trajno. No, ne u nebu, jer tko je dostojan neba i kraljevstva Božjega niti se ženi, niti se udava, nego je kao anđeo sličan, kaže sveto Pismo. Tamo smo svi jedno u Bogu koji je jedan. Zato, ne može se brak živjeti bez Boga. Ne može se ljubiti bez Boga. Ne može se odgajati djecu bez Boga. Moja poruka svim bračnim drugovima bila bi da više vremena posvete sebi i svojoj djeci, da budu iskreni jedno prema drugome, da ne skrivaju apsolutno ništa, da budu kao otvorena knjiga na stolu. Neka se žrtvuju za svoga bračnog druga, neka ga usrećuju malim stvarima kroz život, neka njeguju svoju ljubav koja treba trajati cijeli život. Neka jednostavno budu normalni radosni ljudi. Uza sve životne probleme i brige, brak je jednak pred Božjim očima ima kao i bilo koji drugi poziv, npr. kao svećeništvo. Brak je svet i veličanstven. O obitelji,odgoju i problemu droge Ljudi koji dolaze na vlast, ljudi koji dolaze u bilo koje strukture društva dolaze iz obitelji. Obitelj rađa čovjeka novog vremena i nije svejedno kakav će čovjek izaći iz obitelji. A obitelj je danas najugroženija struktura u društvu, najugroženija. Napadaju je i izjedaju sa svih strana. Odgajati djecu je jako, jako teško, jako, jako teško. Zato jer je to jedan zakon većine, kamo svi tamo i moje dijete. I djeca će reći roditeljima “Svi imaju, to moram imati i ja”. Ili: “Svi idu tamo, moram ići i ja”. I ako ja ne idem u noćne klubove i diskače, a zna se da se tamo ‘dila’ droga, bar govorim o primjeru Hrvatske. Roditelj će imati osjećaj da svome djetetu uskraćuje nekakvu sreću ili nešto što je po njegovoj slobodi ili nešto što bi on stvarno trebao i onda će reći i opravdati to na sto i jedan način, kako ga treba pustiti, kako se dijete treba odgajati za ovaj svijet… I čine to roditelji bez da istinski ragovaraju sa svojom djecom, da im istinski govore o problemima i onome što se stvarno tamo može dogoditi. Ja sam na simpozijima za drogu govorio roditeljima otvoreno: “Zašto se vi kao roditelji ne organizirate, pa ne odete svaki put, svaki vikend neka ode jedan bračni par ili otac ili majka u taj disko?” Odi tamo. Budite roditelji prisutni tamo gdje su vam djeca, pa vidite malo. Ne možeš znati dok ne vidiš, odi na lice mjesta. I kada bi tako bilo, ne bi bilo toliko droge po diskačima. Imam osjećaj da netko sustavno želi uništavati hrvatsku mladež. Zašto? Droga je bijeg od života i nije samo droga pitanje. Pitanje je morala, pitanje predbračnih odnosa, alkohola... Jedan mladić ili djevojka od 16, 17, 18 godina, koja dolazi kući u 3, 4, 5 sati ujutro, ona nije sposobna za normalan život. Ona nije sposobna za obaveze drugoga dana. I jedan mladić od 16, 17, 18 godina ima svoje dužnosti. On ima školu, on ima svoje obaveze. Tako odgajati djecu je vrlo nerazborito. Ako želimo odgajati mlade za budućnost, govorim o mladima u našoj Domovini, ako ih želimo odgajati za jedan požrtvovni rad, da svojim rukama zarađuju svoj kruh, da budu slobodni ali odgovorni za to što čine, onda ti je ovakav odgoj jako opasan. Jer budućnost Hrvatske, budućnost čovječanstva i svijeta stoji na djeci, na mladosti, a mladi su produkt društva. I zato ako su nam mladi u drogi, onda ti je nešto u društvu bolesno. Jer taj mladi čovjek kupuje drogu od odrasla čovjeka. Odrasli imaju ogroman negativan utjecaj na mladog čovjeka, a mlado srce je otvoreno za život i ono traži. I ono što mu se ponudi, to će uzeti i probati. Zato roditelji budite oprezni prema svojoj djeci, jako oprezni. Nemojte ih ljubiti posesivno. Vi ste lukovi, oni su strijele, a strijelac je dragi Bog. I napnut će vaš luk i opaliti strijelu u daljinu, u budućnost. Neka vaša djeca slobodno polete. Ljubite ih slobodno, ali od njih tražite odgovornost. Zahtijevajte od njih odgovornost, jer je život kompleksna stvarnost i pokažite im svojim primjerom kako se živi. Vraćam se, vraćam se na onu glavnu temu, a to je Bog. Nećete ih moći odgojiti bez vjere i bez Boga. O odnosu roditelja prema djeci Ako jedan roditelj kaže za svoje dijete koje još nije punoljetno, da ne može s njime kontrolirati, onda neka se zapita zaista je li je to alarmantno stanje. Ako jedan roditelj ne može kontrolirati svoje dijete, ne znam što se to stvarno može dogoditi, a da ja ne mogu svoje dijete kontrolirati. On živi pod tvojim krovom i pod tvojim kruhom i dok je pod tvojim krovom slušat će pravila koja ćeš mu ti dati. Ako si odgovoran roditelj i ako ti je srce ispunjeno Bogom koji ljubi, pa ćeš znati u ljubavi i strogo, ali u ljubavi odgojiti svoje dijete za ovaj život. Nemojte ga previše maziti, jer će ga život udariti čim izađe na ulicu. Odgajajte ga otvorenih i budnih očiju, u mudrosti, jer je svijet pokvaren i nisu svi ljudi dobri. Ima vrlo zlih ljudi koji će iskoristiti vašu djecu. Zato ih odgajajte za ovaj život i za ovaj svijet koji nije iluzija, nije bajka, nego je borba za opstanak, u mnogo slučajeva borba za opstanak. O bolesti Kad govorim o bolesti, onda ti želim reći da je to jedan jako, jako širok pojam. Najgora bolest je bolest duha, potpuni otpad od Boga, nevjera, mržnja, zlo koje se nakalemi ili nalijepi na ljudsko srce i na njegov duh, na njegovo biće. Čovjek koji je strašno nervozan, napet, koji želi činiti nekome zlo, pa takav čovjek ne može ni tjelesno biti zdrav, a kamo li mentalno. Dakle, sva bolest dolazi iz srca. Svo dobro dolazi iz srca. Kad je srce i duh čovječji zdrav, onda ti je čovjek zdrav, pa makar on jednog dana i dobio karcinom, ali on je zdrav. Ljudi moraju tako gledati na stvarnost bolesti i na stvarnost zdravlja. Jer što je u biti bolest i što je u biti zdravlje? Vidio sam tisuće ljudi koji umiru od neizlječivih bolesti, a sjaje jednom srećom, jednim zadovoljstvom i predanjem života Bogu. Dok sam vidio potpuno zdrave ljude koji su nesretni, nezadovoljni, stalno nešto prigovaraju, bez motivacije, ne živi im se. Onda mi je draže biti bolestan i umirati, a imati srce otvoreno za Boga i osjećati onako kako se osjećaju ljudi takvog stanja, nego biti tobože u tijelu zdrav, a zapravo duhovno mrtav. O depresiji Mentalna bolest današnjeg doba je bolest depresije, depresije koja započinje s jednim osjećajem da te nitko ne voli i da nisi koristan, jednim gubitkom želje za životom. To je zaista umna psihološka bolest modernog vremena. Radim s bolesnicima, da. I volim raditi s ljudima koji su bolesni. Ono prvo što njima treba jest da ih netko zaista čuje, da posluša njihovu muku, da naiđu na nekoga tko će im biti u toj boli malo blizak. Inzistiram na ispovijedi, na sakramentima bolesničkog pomazanja. I ja volim reći, nikada ne liječim ja, nego liječi Isus Krist i to je istina. On liječi kroz mene, on je taj koji liječi. Liječi po sakramentima koje je dao Crkvi i liječi po karizmama, kao karizma ili dar liječenja koje je dao opet svojoj Crkvi. Darovi su različiti, ali darovatelj je jedan, a to je Isus Krist. Ono što bih poručio svim svećenicima, svim ljudima koji vjeruju i koji ljube, pročitajte sveto Pismo, pa ćete vidjeti da Isus kaže: "Polažite ruke jedni na druge i bit će vam dobro". Što znači položiti ruku na jednog čovjeka? To znači ljubiti ga, fizički kontakt se ne događa bez ljubavi, a jedino ljubav može liječiti, jer je jedino ljubav Bog, a on liječi. Prigrli svoga bolesnika, izliječit ćeš ga. Moli nad njim u dubokoj vjeri i bit će ti. "I što god zatražite od moga oca dat će vam. Jer ja idem k ocu i molit ću za vas", kaže Isus Krist, "da vam bude ono što ste molili". Vjeruj, ljubi i čini ono što ti je Isus rekao. Tako treba gledati na bolest. A pogotovo svećenici dužni su tako gledati i tako živjeti. O ljubavi i strahu kao suprotnostima Ja volim reći da postoje samo dvije stvari na ovome svijetu, samo dvije istine, a to je ljubav i strah. I gotovo ne postoji ni jedno dobro koje se ne može opisati pod pojmom ljubavi i niti jedno zlo koje se ne može opisati pojmom straha. To su dva polariteta, dvije krajnosti i dvije stvarnosti. O zlu i sotoni Postoje dva gledanja na zlo, i jedno i drugo gledanje je krivo. Jedni prenaglašavaju zlo, pa ga gledaju u svemu. Gledaju sotonu apsolutno u svemu i oni ga se boje i o njemu govore. I plaše druge ljude, dakle siju strah. Drugim riječima, oni su menadžeri sotonini, iako tobože protiv njega. Ne volim slušati takve kršćane koji na život gledaju kroz staklo sotoninih očiju. Druga krajnost su oni koji niječu postojanje sotone, koji niječu postojanje sotone kao palog anđela. To je pak druga krajnost. Jer sotona ili želi da se o njemu govori, da ga se boji ili želi da svi misle kako njega nema, pa će on slobodno djelovati. I to nas dovodi do stanja u kome danas živimo, da je teško naći egzorcistu, da je teško naći svećenika koji će uistinu pomagati ljudima koji su zaposjednuti ili opsjednuti sa zlim. Normalno gledanje je biblijsko gledanje, evanđeosko gledanje. Pogledajte koliko posto izvještaja o Isusovom životu govore upravo o tome gdje on istjeruje zlo iz nekog čovjeka, gdje on govori o zlu i sotoni. Reći da sotona ne postoji, to znači biti heretik i ne može mi ni jedan teolog, ni jedan doktor znanosti, pa može on biti ne znam koliko školovan, kad mi kaže da zlo ne postoji, on je za mene neznalica. Taj čovjek još nije u životu naučio ništa, jer je glavu zabio u knjige i nije mu došao čovjek koji ima takve probleme. I kada mu dođe, onda ih šalje psihijatrima. Ja neću reći da ne postoje psihičke bolesti, ali sam duboko uvjeren i iz iskustva govorim da su mnoge psihičke bolesti i mnoge tjelesne bolesti posljedica demonologije. Bolest duha ili bolest zla ili utjecaj zla na dušu i na čovjeka. Zlo je stvarnost, ali ono što je važno i kako trebamo gledati na zlo, jest da je sotona nemoćan napakostiti bez Božjeg dopuštenja. Zapravo, ne može nam sotona niti napakostiti, ako je naše srce u Bogu. Ako mi živimo Boga, on se nas boji. Sotona se boji čovjeka koji je vjernik. Vrag bježi od čovjeka koji ljubi, koji je u miru. Jer crno i bijelo ne idu skupa, svijetlo i tama ne idu zajedno. Ako si ti Bogom ispunjen, ti svijetliš. Kako može tama u tvoju svijetlu dušu? Nikako! I ti si pozvan da nosiš svijetlo, kaže Isus Krist. I ti si pozvan da to činiš, da se moliš za ljude. Egzorcizam smiju činiti samo svećenici uz dopuštenje crkvenih vlasti. I to svećenici koji su moralni, koji uistinu žive ukorijenjeni u osobi Isusa Krista i koji su svjesni svojih zadaća i poslanja. O zlu,laži,glumi Najčešća manifestacija zla je laž, gluma… U svim strukturama društva, gluma i laž je nešto što je postalo normalno i čak se to propagira kao jedan način na koji mi zajedno možemo živjeti i komunicirati. Pa zato i upadamo u takve probleme. Zato i je Hrvatska u takvim problemima. Svi svakome lažu, glume. Gledaš im u oči, u lice i vidiš da ti laže. A zna se tko je otac laži. Laž, zatim kojekakve nastranosti, proglašavanje normalnim ono što je nenormalno, političke manipulacije, ideološke manipulacije. Pogledajte koliko zla može jedna ideologija kao komunizam učiniti. To je sotonsko trovanje čovjeka. Tu ja vidim najveću opasnost. Nije problem s nekim čovjekom koji ima nekakva zaposjednuća, to je njegov osobni problem i on dođe i ako je svjestan da ima taj problem, Crkva ima načina kako pomoći tom čovjeku. Ali kada je zlo ukorijenjeno u strukturama, u ideologijama, u manipulacijama ljudi, u medijima npr., kroz štampu, e sad treba biti mudar, pa znati čitati među recima. O spiritizmu Igrati se sa duhovnim stvarnostima, koje su i negativne, vrlo je opasno za čovjeka, pogotovo za onoga koji kaže da je kršćanin, da je vjernik. Što on kaže? Ima Isusa Krista koji ga može izliječiti, ima sakramente Crkve, a on odlazi i nekome plaća da ga on izliječi nekakvim varkama , čarkama, činima, gatanjima. On drugim riječima okreće leđa Isusu Kristu i kaže: "Ti si osoba, Ti si Bog, ja znam da ti postojiš, ali ja ti ne vjerujem da ti mene možeš izliječiti. Ti nemaš moć nada mnom”. Znači nada mnom ima moć netko drugi koji će me izliječiti. A tko može biti drugi do li Bog? I takav čovjek snosi posljedice u svom životu, on to čini svjesno. O prokletstvu Prokletstvo je kad npr. neki čovjek toliko nekog drugog čovjeka mrzi i onda riječima izrazi tu mržnju u nekakvom obliku prokletstva. Tog trenutka on recimo kaže neku ružnu stvar za nekoga i za čitav njegov rod ili ne znam što. To se obično događa na selima, ali ima toga i u gradovima, gdje se ljudi svađaju radi imanja, zemlje, radi ne znam čega. Meni ne može prokletstvo ništa. Onom čovjeku koji želi ljubiti i koji ljubi, koji je otvoren Bogu nikakvo zlo ne može ništa. Kada prokletstvo ima utjecaj na čovjeka? Tada kada je taj sam čovjek u srcu otvoren za prokletstvo. Drugim riječima, ovaj je izrekao prokletstvo, a ja sam ga primio, jer skoro pa sam ga i ja izrekao. Dakle, tama se lijepi na tamu i ne možemo reći da, ako me netko prokleo da je to jače od ljubavi Božje. To je nemoguće! Job, za njega su rekli, da je ono sve što mu je Bog dopustio, sve one kušnje koje su mu se dogodile i srušile kuću i nastradala djeca i obolio i žena mu kaže “Prokuni Boga”, i on uza sve to kaže “Bog dao, Bog oduzeo”. Možemo li reći da je u životu tog čovjeka bilo prokletstvo na djelu? Ne! Bog kuša čovjeka, Bog dopušta kušnje da ga teše, da ga izgrađuje, da ga odljepljuje od ovoga svijeta, jer nismo od ovoga svijeta. U tom vidu ja gledam i prokletstvo. Svako zlo uzimam koje mi dođe u životu, svaka teškoća u životu kao način da se izgrađujem, kao način da upoznajem život u svoj njegovoj veličini. To je čitava paleta od lijepih do ružnih stvari. Kako bi čovjek znao što je zdravlje ako ne zna što je bolest. Da li bismo ga uopće cijenili? Ne, mnogi počnu cijeniti zdravlje tek kad obole. I tu vidim veliku ulogu. Sotona je glup. On uopće ne zna da ga Bog koristi za mnoge pod navodnike “dobre stvari”. I on je u službi Boga. Ne može on bez Boga ništa. I boji ga se. Zlatko Sudac i James Manjackal O vjeri Vjera, ljubav, mir, sloboda, blaženstvo, neki kažu prosvijetljenje, obraćenje, radost, to je sve jedno te isto. Po meni je to sve jedno te isto. No, ako ćemo baš ono strogo o vjeri, onda bih rekao da uzmemo primjer velikih svetaca i ljudi, a jedan najljepši primjer je Blažena Djevica Marija, koja je uzor vjere, kaže Crkva. U trenutku kad joj je anđeo Gabrijel navijestio da će roditi sina, ona je čak pitala “Kako će to biti, jer ja ne poznajem svoga muža?”. Ta žena nije znala ništa što će je zadesiti u životu, ona je jednostavno živjela život. I ona je to mogla tako živjeti zato jer je ljubila, a mogla je ljubiti zato jer je imala široko srce za Boga. Vjera se rađa iz ljubavi i onda možemo govoriti o povjerenju, o povjerenju osobi Isusa Krista. Ako ja ljubim osobu Isusa Krista, ja joj dajem povjerenje. Ja idem u nepoznato, ja idem u život. Ja ne znam što će biti. Ali zato, Bože, jer te ljubim, znam da one koje ljubiš, za njih sve okrećeš na dobro. To je vjera. Zapravo, to je povjerenje u ljubavi, u ljubljenu osobu, u ljubav, u samoga Boga. Vjera nije sigurnost. Mnogi ljudi žele vjeru radi sigurnosti, da im bude sigurna budućnost. Ali ne, baš suprotno, vjera je nesigurnost. Ti zakoračiš na Božji plan i prepuštaš se njegovu vodstvu. On te vodi kroz život. A takav iskorak iz sebe samoga u nepoznato čovjek može učiniti samo ako ljubi Boga i to je jedina početna točka i polazište za vjeru – ljubav. O seminarima Kad u Hrvatskoj imam seminare, prilagođavam ih prostoru, ambijentu, ljudima, mentalitetu, no ono što je bitno, poruka ostaje ista, a to je osoba Isusa Krista. Ja govorim o temama: o vjeri, o sakramentima, o ljubavi, o braku, o zajedništvu, o svećeništvu, o Euharistiji, o ispovijedi i o bolesničkom pomazanju. Molimo za bolesnike, izložimo Presveto, bude tu predanje života Isusu Kristu, bolesničko pomazanje se dijeli svim teškim bolesnicima, ispovijeda ih se. Dakle, ta dva ili tri dana koliko seminar traje, to je jedno intenzivno duhovno događanje koje plane u ljudskom srcu potrebu da se živi Boga. E, sada ga treba živjeti polako kroz život i ići dalje. Ljudi se trebaju okupljati, organizirati na molitvu, dolaziti u svoje župe, razgovarati, podržavati se, razvijati ono što je posijano na jednom seminaru. Ćunski, Lošinj - 051 235 214-vjerojatno broj centra za seminare,nije provjereno,našao sam usput. O hvaljenju Ma neka ide sva slava dragom Bogu. Uvijek sam govorio, volim reći i sada ti kažem: "Nisam ja, nego dragi Bog. Ne činim to ja, nego dragi Bog". I zato mi je najteže kada se plješće, kada me se hvali, kada se te stvari tako govore. Neka svu hvalu i slavu dadu dragome Bogu. Sve ide Bogu, sve. Ja sam jedan najobičniji čovjek koji trebam u životu učiti još jako puno, jako, jako puno. A sve lijepo što se dogodi, dogodilo se samo zato jer su njihova srca bila otvorena i samo zato jer ih je Bog ljubio. Moja zadaća je pustiti sve Bogu i govoriti ono što jedino i želim raditi, raditi za Boga i govoriti o Bogu, a sve ostalo pripada njemu, jer on je taj koji daje da raste. Ja samo bacam sjeme, a Bog je taj koji će dati da sjeme nikne i da raste. O Hrvatskoj Ma Hrvatska je sveta gruda! To je zemlja koja je natopljena krvlju i to krvlju naših pređa, naših djedova i baka. Od stoljeća do stoljeća ona je dobro istesana. Kad gledam samo zemljopisnu kartu, to je kao ogrizak od jabuke, nagrizana sa svih strana. Hrvatska je potrebita naše molitve, potrebita je ljubavi, razumijevanja, tolerancije i mira. Kad govorimo o Hrvatskoj, onda to nije apstraktni pojam. Što je Hrvatska? To su ljudi! Jednu državu čine ljudi. Jedna država je ono što su ljudi u toj državi. Trebamo još puno, puno toga naučiti, ali ne bojim se zato jer je Hrvatska u srcima mnogih dobrih duša i ima puno ljudi koji žele raditi. Samo je malo onih koji mogu voditi. O radu Jednostavno trebamo početi raditi i gotovo. Zasuči rukave i raditi. Neka pekar gurne glavu u svoje tijesto i neka radi kruh, neka profesori i učitelji odgajaju svoju djecu, a ne da im se djeca drogiraju na ulaznim vratima u srednjoškolske centre i roditelji dolaze po njih zato jer se boje, jer znaju da je tamo droga. A oni će onda štrajkati za veće plaće. Neka ljudi konačno rade ono što trebaju raditi, neka svatko radi svoj posao. Hrvatska je najpolitiziranija država u svijetu. Svi se bave politikom, a od politike ni 'p'. Neka ljudi konačno počnu raditi. Žele ekonomsko blagostanje, žele napredak, a kako? Bez posla? Bez rada? Imamo tolike tisuće hektara neobrađene zemlje, teško nam je raditi. Imamo more, imamo prirodna blaga, bogatstva, imamo šume, sve imamo, sve. I čak nekakav sistem koji želi i privatno vlasništvo. Počnimo raditi! Počnimo raditi i neka svećenici rade svoje, neka ne guraju nos u politiku. Zato ne volim o tome ni govoriti previše. Radimo i bit će nam. Stisnimo svojim rukama, pa ćemo znati cijeniti. Bilo je i drugih zemalja u većem kaosu nego što je sada Hrvatska, Njemačka na primjer, zemlje porušene do kraja. Nas je zahvatio rat u nekim dijelovima, ali ne čitavu državu. Za kraj Ja ću se za vas moliti, a preporučam i sebe u vaše molitve. Molite se za mene, pa će Bog dati još puno, puno, puno dobra. I neka mu je vječna hvala i slava u svu vječnost. Amen! |
