|
. : 5 : .
Zadivljujuće tiho, nevjerojatno spretno, malene su nožice razdragano skakale tek ozelenjelom livadicom, ćuteći mekanu travu pod bosim stopalima. Malene su zvjerke, uplašene topotom, paničnim trkom bježale, igrajući, posve nesvjesno, nevinu igru šuljanja, prikradanja, iznenadnog napada, smiješkom začaranog. Jedna je lovinica, svojim hitrim korakom, požurila za grmić, zaklonjen sjenom visokih šumskih stabala. Iz zasjede: hop!... i pobježe...
Malena je djevojčica, još nekoliko trenutaka, očarano promatrala svoju lovinicu kako umiče, kroz otpalo granje i davno popadalo lišće, nestaje tajnovito u dubini šume. Pozornost joj privuče, u slijedećem trenutku, prodoran glasić crne ptičice. Ugledavši pokraj nje neodoljivu mlaku jučerašnje kišnice, jedva se natjera da priguši smijeh, nasmije se samo svojim vragolastim crnim očima. U slijedećem trenutku, već trči perolakim korakom, tiho poput daška vjetra, mudro poput pravog lovca, leti zrakom... pljas! ... pobježe ptica glavom bez obzira, ostavi za sobom i nekoliko starih perca, mlaka vodom poplavi sve oko sebe, tisućama kapljica poškropi tisuće vlati trave...
I sve je ispalo savršeno, baš onako kako je zamišljala, no očice joj se iznenada stanu puniti suzama. I kao malo prije smijeh, sada oštru bol, jedva zadrži, nakupljenu u grlašcu. Sa svijetlim prugama na svakom obrazu, polako, šepajući, izađe iz blatnjave vode i sjedne na travu. S malo oklijevanja, ali znajući što mora učiniti, izvadi iz stopala nesretni trn. No oči joj se u čudu širom otvore, na trenutak nestane boli, zastane joj dah kad na suncu zabljesne trn kakav je već prije vidjela. Sabravši se ubrzo, osvrne se oko sebe, želeći se uvjeriti da nitko nije u blizini, da je nitko nije vidio. Sada potpuno zaboravivši bol, hitro, ali bešumno, sakrije se za obrušeno deblo na rubu livade uz šumu.
|
