Poslije trpljenja raznih idiota od gazdi i gazdarica, doselila sam se u jedan tavanski stančić u trošnoj zgradi. Vlasnik je bio negdje u njemačkoj, a ja bi mu svaki mjesec slala lovu. Vidjeli se par puta i to je to. Njemu lova stiže na vrijeme, mene nitko ne gnjavi. On sretan, ja sretna.
Na tramvaj i njegov zvuk dok mi prolazi ispod prozora brzo sam navikla i postao mi je neprimjetan, tako da sam zaključila da napokon imam svoj tihi i mirni kutak.
Kada ste podstanar, ne razmišljate previše o susjedima. Ja osobno, sam se uvijek držala podalje od susjeda. Pozdraviš , ljubazno se nasmiješiš na hodniku i to je to. Nikad nisam ulazila u neka zbližavanja i suvišne spike. Uglavnom bi proletjela stubištem i zaključala se unutar 4 zida moje iznajmljene sigurnosti.
No kad živite negdje duže vrijeme kad tada ćete morati doći u dodir sa susjedima, u pravilu, što je zgrada manja to češće.
Prvo me zaskočila jedno jutro susjeda iz prizemlja. Mislim da takve žene nazivaju radio mileva. Dok sam se ja borila sa reklamnim glupostima koje su padale iz kaslića uspjela mi je ispričati sve o sebi i susjedima.
Ona je u invalidskoj penziji, iako bi bez problema mogla biti na olimpijadi kao atletičarka, a muž joj je neki kvartovski murjak. Naletjela sam par puta na njega. Plaho neko biće, čak i u murja uniformi, totalno odudara od stereotipa.
Brifing o ostalim susjedima mi je ušao u jedno uho unutra i izašao kroz drugo van. Nije baš da me je zanimalo previše. No zadnja u prići susjeda, koji su kataloški bili složene od najnižeg kata prema najvišem bila je baka Maru. O njoj mi je u glavu ušlo samo, da mi je prva susjeda i da živi sama. Imala je naime muža, koji ju je neprestano varao, a onda je prije 6-7 godina jednostavno otišao od nje.
Kasnije sam počela sretati i Baku Maru.
Imala je nekih 80 i sitno godina, iako po njenoj živosti to nikad ne bih mogla sama zaključiti.
Vesele mladenačke oči, bile su u jakom kontrastu sa sijedom kosom i naboranom staračkom kožom, iako se usprkos svemu držala impresivno svježe.
Naš prvi susret prošao je sasvim normalno. Ona je ulazila u svoj stan, a ja sam izlazila, pozdravila me i počela neku priču. Klasični monolog koji stari ljudi vole ispričati. Naravno zastala sam i poslušala ju. Uz smiješak sam razmišljala kako mi se žuri i nadala da neće dugo trajati. Ponovila mi je da ju je muž ostavio, kao što je i svima to ponavljala.
Mislim, ako ona sada ima osamdesetak, a muž joj je bio stariji, kamo to bježe osamdesetogodišnjaci?
Uskoro sam ju počela češće viđati. I slušati njene priče.
Sjećala se svega i to vrlo bistro, pa čak i iz svoje mladosti.
Pričala mi je čak i u jednom navratu da je zbog svog jezika čak dvaput završila u zatvoru.
Prvi put kada je nešto odbrusila ustaškim vojnicima koji su se baš vratili sa fronta. Završila je u zatvoru u vrijem kada je život u zagrebu bio jako težak i najbolje je bilo samo gledati u pod i ništa ne primjećivati. Nije imala ni 18 godina. Preživjela je zatvor i mučenje, kaže, samo zato što je njen tamničar bio otac nekog njenog školskog kolege.
Par godina kasnije sa dolaskom partizana, ju je dug i oštar jezik doveo u zatvor. Izvukla se je kaže upravo zbog onog školskog kolege koji je izgleda nastavio očev posao, samo u drugoj uniformi.
S vremenom sam saznala da je baka Mare, inače punim imenom Marijana, bila prava gradska dama, jedna od ondašnjih jet-seterica. U jednom navratu pokazala mi je slike, sa kulturnim vjerodostojnijicima svoga doba, a prepoznala sam s njom čak i Miroslava i Belu Krležu.
Mara bi mi uvijek govorila kako smo mi «deca danas tako lijepi i pametni», naročiti kada bi navratila jer joj je pofalilo šećera za kavu. A šećera bi joj ponestalo uglavnom kada bi ja doma dovukla nekog dečka ili prijateljicu.
Kada bi mi došao neki dečko, ili frendica, automatski mi vadila posudu sa šećerom jer sam znala tko će mi za par minuta pozvoniti. I počela sam to shvaćati kao nešto normalno i prirodno, a svi moji frendovi su tako upoznali baku mare kojoj je pobjegao muž i pamtili je onako sitnu i veselu kako lupa svojim starinskim teškom cipelama po mome parketu. Zezali smo se da ih nosi kako ju vjetar nebi otpuhao.
Jednom sam ju srela na hodniku i požalila sam kako sa u žurbi s poslom i da me muči njemački koji uopće ne kužim. Poslije par minuta Baka Marijana pojavila se na mojim vratim ai dala mi je knjigu. Ja ti to nemaam ionako kome ostaviti. Kad umrem stan i sve će mi uzeti država iako je nekad davno cijela ova zgrada bila vlasništvo moga oca, a vama lepa moja deco, treba znanja i šteta je da to kod mene propadne- rekla mi je stara dama – prurgerica.
I dok još nisam stigla ni zahvaliti ušla je u svoj stan a ja sam na vratima začuđeno počela listati knjigu. Bila je pisana sva na prekrasnoj gotici. Gramatika Njemačkog jezika. Štampano Münken, 1941.
Nekako sam zavoljela ljubaznu baku Marijanu, pa čak i poslije preglasnog seksa, nije se bunila ni na buku , ni na muziku. Navratila bi kad kada i navečer , iako nikada poslije 10 sati i rekla kako smo ju probudili, ali je vidjela da je dobar film na tv-u, pa bi si htjela popiti kavu, ali joj je, tradicionalno, nestalo šećera.
Tada je ispričala kako je kao mala stanovala gore na zvijezdi, kraj tadašnjeg istražnog zatvora i nije mogla spavati jer su se čuli krikovi zatvorenika koji u bili tamo na ispitivanjima. Sve dok jednom partizanski avion u niskome letu nije bacio bombu točno na zid u vrijeme dok su zatvorenici bili na šetnji dvorištem, pa su tako uspjeli pobjeći.
Nevjerojatno su me njene priče znale iznenaditi.
Kraj ove priče o baki Marijani odnosi se na vrijem kada sam izbivala na par tjedana iz Zagreba. Vrativši se napokon doma, u svoj mir i tišinu, znala sam da mi nešto fali.
Susjeda iz prizemlja brzo mi je ispričala da bake Mare više nema. Da je umrla u snu, sa smiješkom, naime tako ju je našla policija koja je na nagovor stanara poslije par dana provalila.
Sigurno od previše kave, rekla sam više onako sebi u bradu.
- Ne zlato drago, ona ti uopće nije pila kavu, imala je problema s tlakom, rekla mi je susjeda.
Ali policija joj je našla u stanu kutiju sa knjigama, spremljenu za tebe. Misli da je stara znala kaj ju čeka. A u ormaru su joj našli savršeno očuvanog muža. Onog za koji su svi mislili da je pobjegao. Muž mi se malo raspital u policiji- nastavila je susjeda- izgleda da ga je stara vudrila s nečim, onak fest i onda g držala v ormaru. A kak da nije smrdil i kak da to niko nije znal, to bogme ne znam.
Susjedu više nisam čula, jednostavno mi se u glavi pokazao smiješak Bake Marijane i tisuću pitanja, kako je ta krhka i draga starica mogla nekoga ubiti…
|
