Netko je rekao da su snovi mali djelići smrti. S obzirom koliko života izgubimo na spavanje, mogao bi se i složiti.
Što li sanjaju ljudi koji umiru spokojno, u snu?
Nadam se ne tunel sa bijelim svijetlom. To bi bila stvarno razočaravajuća smrt, jeftina poput artikala te sumnjive kvalitete supermarketima ili iz TeVe prodaja uz pretjerivanje i nezaobilazni: „ali to nije sve“.
Ako ljudi umiru u snu to je sigurno u ovom stanju u kojem sam ja trenutno. U nastojanju da ostaneš budan, noktima, držeći se zadnjim snagama za javu života iako znaš da ti snaga izmiče i toneš lagano u san.U san. U…san.
I san te vara. Mozak radi ko lud. Kolaborira sa snom.
Kvinsliški mozak puni te sa tisuću ramdomiziranih informacija i asocijacija ne bi li ti stvorio igrokaz jave i stvarnih događanja.
Mislima ti briše vidljivu granicu između budnog i imaginarnog svijeta koji započinje u tvojoj glavi. I tek kad ti naglo klone glava možda se načas još probudiš pošto na nadrealizam prizora ionako ne obraćaš pažnju.

I onda me vlastiti glas u toj fantazmagoriji misli upita: Pričaš li ti kada sam sa sobom.
Pokušava me dobiti na razgovor ostavljajući oko mene zvukove jutarnjih ptica i zore koja se svjetlošću počela probijati između roleta.
I pričaš li kada sam sa sobom. Onako duboko i važno. Kao u noar filmovima. Kada se radnja zahuktava i kad se polako sve okreće protiv tebe.
I kad mu prvi put odgovoriš gotovo je . Prošao je osjećaj poput polijetanja u avionu.
Kao kad čekaš da se odlijepi od zemlje i osjetiš lagani pritisak sile teže i nisi se ni snašao već si u zraku i nemaš više nikakvu kontrolu nad sobom. Sada si u rukama kapetana koji te vodi zračnim putovima sna. Možda te pokoja početna turbulencija i probudi.
neugodno ćeš se trznuti kao da si baš taj trenutak trebao pasti sa velike visine. Užasan osjećaj koji će se brzo i bezbolno ponovo zamijeniti slatkim i neodoljivim snom.
I iako ste željeli samo lijepe misli prije sna, jer nitko ne želi ponovo proživljavati sve strahove fobije, neugodnosti, pa čak i televizijske strahote iz Tv dnevnika toga dana, opustite se ionako ništa ne možete učiniti, vaša sudbina sata ponajmanje, manje nego ikada više ne pripada vama. I kao da netko oblači vašu svijest poput košulje na sebe i kreće s njom u avanturu s kojom ćete biti šokirani barem desetak minuta poslije buđenja prije nego nastupi nezaobilazna amnezija jave, naravno, AKO se probudite.