Tako da ispada da su Britanci, Amerikanci kao i mnogi drugi narodi širom svijeta zapravo ratovali protiv vlastitih interesa samo da bi spasili cionističku prevlast u svijetu koja, kako vidimo, nije jenjala nego od kraja II svjetskog rata i neviđenih genocida u mnogim europskim državama i samovoljnom prekrajanju stoljetnih granica, danas divlja više nego ikad. Koliko još ljudi mora izgubiti glavu da bi se spoznao zločinački karakter židovske strahovlade, tihe i neprimjetne izvana ali s pogubnim utjecajem na sva polja ljudskih djelatnosti?
Iz svega toga proizlazi i antifašizam kao suvremena neobjavljena ali i nedodirljiva religija današnjice u koju sumnjati, ponovno znači izložiti se svakovrsnom progonu.
Odogovor na naslovno pitanje ovoga poglavlja bi bilo tako više sumračno nego zorničko, no znamo da sumrak mora predhoditi zori, pače, pred svitanje je mrak najgušći, tako je bilo puno puta u svjetskoj povijesti pa je i ovaj put.
Kairsko svanuće
Antifašizam sa svojim lažima i hipotekom zločina ni u kom slučaju ne može i ne smje (p)ostati svjetskom religijom u novome dobu. To, međutim, ni u kom slučaju ne može niti kršćanstvo, koje je, kad bi ga itko ozbiljno raščlanio, skup krajnje heterogenih i pomalo sumnjivih vjerovanja.
Među vjerstvima možemo jasno razlikovati ona koja nastaju kao zbir kroz vrijeme nakupljenih legendi, mitova i običaja nekoga naroda (Hinduizam, judaizam, šintoizam itd), kao i ona koja predstvljaju sklop učenja kojeg su uspostavili određeni proroci (Muhamed, Zaratustra, Buda itd). Jedino kršćanstvo prijeti na raskrižju kao nekakav fanststični «Gesamtskunstwerk», u kojemu su uklopljena najrazličitija vjerovanja helenističke epohe, koja su potom prisilno združena s judaističkim «Starim zavjetom» te dodatno začinjenima dogmama iz vremena borbe raznih monoteizama za prevlast u Rimskome carstvu. Ovako bi o kršćanstvu trebao zboriti i pisati svaki imalo ozbiljniji (i pošteniji) povjesničar, no religija ipak nije povjesni fenomen, odnosno nije jedino to.
Ne ćemo se ovdje uvlačiti u zamšrene labirinte pitanja što je religija, postoji li bog i slično. Kažimo i pokažimo ono što je očito; u svim vremenima i na svim prostorima postoje Čovjek i Bog, ili Ljudi i Bogovi i samom tom činjenicom oni su u određenom odnosu. Najgrublje rečeno se može kazati da je koncepcija Boga uglavnom kroz povijest bila zamišljana i tražena izvan Čovjeka. Bogovi Antike ili Indije, bez obzira smatrali ih živim bićima ili personifikacijama prirodnih silah, prebivaju izvan čovjeka. Kroz zadnjih par stoljeća stare ere sve više dolazi do izmjene kuta gledanja, sve se češće ljudsko i božansko isprepliću, najprije u dionizijskim misterijama, a potom u iz Perzije pristižućem Mitraizmu gube se granice između Boga i Čovjeka. Drugim riječima, Čovjek se određenim postupcima može vinuti do Boga ili pozvati Ga da se nastani ili privremeno boravi u Njemu. Koncept koji je u arhajskoj i klasičnoj eri nepoznat.
Dobronamjerni promatrač će sada reći da su baš te koncepcije dobile najviši izraz upravo u Isusu Kristu – bogočovjeku, ali očito u svemu tome nije bilo baš puno dobre namjere. Religija koja je nastala nakon višestoljetnih borbi i nazvala se kršćanstvom, nastavila je inzistirati na koncepciji Boga suprotstavljenom Čovjeku. Bog više nije bio na Olimpu nego na Mjesecu ili općenito «nebu», a propovjedana Ljubav, Agape, postala je sentimentalnost i dvoličnost.
Međutim, osim profanoga kulta, svim progonima unatoč opstojalo je na Zemlji i gnostičko kršćanstvo koje je bilo jedini pravi izraz religioznosti i duhovnosti općenito kroz proteklih dvije tisuće godinah.Gnostičko kršćanstvo bolje je i preciznije zvati gnosticizmom, jer on vuče svoje korjene iz preporoda duhovnosti u razvijenom helenizmu, kad su se proželi duhovni utjecaji sve od Indije do Sredozemlja. Dostignuća mudrih ljudi i pokreta koji su se Aleksandrovim osvajanjima u jednom času našli u istoj državi koja je sezala od Vardara do Inda počeli su davati ploda i slika svijeta, čovjeka i boga počela je dobivati obrise koji su bili sve manje partikularno vezani za određeni narod ili zemlju, a sve više opće prihvatljivi za čitavo antičko čovječanstvo.
Kultove i vjerovanja toga doba obično se naziva ozirijanskim prema egipatskom bogu Ozirisu koji je umro i ponovno oživio – uskrsnuo. Uskrsnuće je bilo takoreći na dnevnome redu; o njemu govori i legenda o Bakhu, odnosno Dionizu, kao i o Mitri, čovjek u smrti doživljava svoje potpuno postignuće i time ona za njega ne predstavlja ništavilo nego vrata novoga života – Mors janua vitae. Mnoge antičke predaje koje danas neosnovano držimo za puke legende što je obično samo blaži izraz za izmišljotine, obrađuju ovu tematiku.
|
