nedjelja, 29.04.2007.

n.j.u. 12

Značajno osvježenje u tumačenju pravih razloga izbijanja prvoga svjetskoga rata, njegovoga tijeka kao i posljedica koje se i do dan-danas osjećaju, dao je američki publicist William F. Engdahl i to na tako jasan i argumentiran način da ga se u analizi povijesti XX stoljeća teško može zaobići. Njegova argumentacija poptunog bankrota Birtanskoga imperija u predvečerje rata i britansko nastojanje osvajanja što veće površine po kojim leže fosilna goriva, danas tek dobiva punu dimenziju razumijevanja, kao i opasnost koju je Bagdadska željeznica i bliska suradnja triju velikih carstava: Njemačkog, Austro-Ugarskog i Turskog prestavljala po London. «Stoljeće rata», svako je štivo koje bi morao proći svako tko želi imalo umovati o onome što se oko nas zbivalo zadnjih stotinjak godina, a pogotvo onaj kojeg zanima kamo bi nas sve to moglo odvesti.

«Hladni» rat

Desetci milijuna poginulih, gradovi razoreni do temelja običnim pa i atomskim bombama, smoždeni gospodarski resursi, užasi raznih logorah, mirijade ranjenih i bolesnih, izgladnjelih i prognanih koji se vuku razrovanim cestama po zemljama bez hrane i pitke vode uz političke i nacionalne progone koji su potrajali još koju godinu, tako je izgledala Europa i neki djelovi Azije i Afrike nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, u odnosu na stanje nakon Prvog svjetskog rata koje se zapravo nikad nije u potpunosti smirilo nego je dio svojih nevolja jednostavno prelilo u sukobe koji prerastaju u II s.r., stanje nakon 1945. godine znatno se razlikovalo od onoga dvadesetih godinah XX stoljeća.
Komunistički pokret se nakon Drugog svjetskog rata domogao velikih teritorija. Iako je od prije još vladao skoro čitavim teritorijem nekadašnje carske Rusije, kao i u Mongoliji, sad su komunisti predvođeni SSSR-om, njegovom «kompartijom» ovladali s pola Europe, a nedugo potom je u društvo komunističkih zemalja ušla i Kina, zemlja s najviše stanovnika na svijetu. Nije pretjerano kazati da je komunizam zavldao na trećini zemaljske kugle.
O tom, komunističkom svijetu, premda je manje-više potpuno nestao prije petnaestak godina, začudo, kao da ne znamo puno. Kao da ipak većina još živućih ljudi nije u njemu živjela i kao da nas na njega svakodnevno ne podsjeća toliko toga, od arhitektura do raznih navika, oblika govora i ponašanja. Ono što možda najviše začuđuje je da su najglasniji apolegeti komunizma danas, ne neki njegovi isluženi korifeji u plaču zbog izgubljenih pozicija i privilegija (ti su uglavnom vrlo brzo postali uspješni što menadžeri, što liberalni demokrati), nego mladi ljudi koji očito pojma nemaju kako je taj komunizam izgledao i što su sve u njemu mogli očekivati. Jer, komunizam osim u svojim najranijim početcima nije bio društvo mladih. Mladi su bili oni koji su ga na ovim prostorima započeli, no kako su starili oni, stario je i komunizam, a novih snaga bilo je jako malo, koliko zbog nezainteresiranosti ili otvorene odbojnosti koje su mladi prema tom sustavu pokazivali, toliko i zbog nevoljkosti samih komunističkih struktura da u svoje redove pripuste ikoga osim praznoglavih karijerista ispranih mozgova, a ni tih nije bilo u baš povelikom broju.
No ovdje govorimo već o kasnim stadijima komunizma. Treba prije toga osvijetliti period kad su se «komunistički» i «kapitalistički» blok našli sučeljeni, tako reći, odmah nakon što su utihnula oružja i oruđa II s.r.

- 19:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 06.04.2007.

n.j.u. 11

Znakovita je i povijest Burskog rata, točnije Drugog burskog rata za nezavisnost (1899. – 1902.) o kojem je već bilo nešto govora u kontekstu priče o istini o koncentracionim logorima. Britanci su činili sve da isprovociraju taj sukob. Par godina prije izbijanja neprijateljstava pokušali su organizirati ustanak stranih radnika na Witwatersrandu u Transvaalu. Nakon godinu dana borbi, britanske trupe koje su narasle na 450.000 vojnika (naspram Burima koji nisu bili nikad brojniji od 35.000) osvojile su vojne ciljeve i gradove, ali su Afrikaneri gerilskom taktikom produžili rat za dvije godine i stekli poštovanje u svijetu. U engleskim logorima ubijeno je ili umrlo preko 26.000 burskih civila, žena i djece. Odlučni burski odpor svakako je doprinjeo brzoj demilitarizaciji juga Afrike i osamostaljivanju toga područja od Britanskoga imperija iako su Englezi dugo godina bili remetilački čimbenik na tom prostoru, a recentna angloamerička politika dovela je i do konačnog unitšenja Južnoafričke republike i njenog pretvaranja od jedne od najnaprednijih i najbogatijih zemalja u samo još jednu u nizu postaja afričkoga pakla XXI stoljeća.
Nakon više od 40 godina mira počelo se međutim, ratovati i u Europi. Bili su to balkanski ratovi. U Prvome su ujedinjene balkanske države Srbija, Crna gora, Grčka i Bugarska ratovale s onemoćalim Turskim carstvom i u potpunosti ga istjerale s Balkana i Europe, tako da je Turcima osatalo tek najbliže zaleđe Carigrada. No skoro odmah po završetku Prvoga izbio je i Drugi balkanski rat u kojem su se dojučerašnje saveznice udružile s Turcima u ratu protiv Bugarske, čime je Turska ostvarila u Europi onakve granice kakve ima danas. U Balkanskim ratovima do izražaja je došla netrpeljivost između Srbije i Bugarske koja ne će tako brzo prestati te će u XX stoljeću Srbi i Bugari odmjeravati snage još dva puta. Zanimljivo je da Srbija još i dan danas drži neka područja koja je faktički osvojila u Drugom balkanskom ratu i uglavnom su naseljena Bugarima. Također je do izražaja došla povezanost Srba, Crnogoraca i Grka koja će se nastaviti i u budućnosti, dok su se Bugari okrenuli njemačkoj interesnoj sferi pa im je i car bio iz dinastije Coburg-Gotha.
Ouverture balkanskih ratova otvorila je vrijeme do tad najvećeg i najkrvavijeg svjetskog sukoba, Prvoga svjetskog rata. O njegovu kraju već je bilo prije nešto govora, no valjalo bi se pozabaviti i njegovim početkom. Sigurno su mnogi dosad postavljali pitanje, kako se to čovječanstvo koje se tada smatralo da se nalazi na najvišem stupnju razvoja u povijesti i da su pred njim neslućene elizejske poljane mira, napredka i blagostanja dalo uvući u takav krvavi pir?
Obično se kao uzrok izbijanju Prvoga svjetskoga rata uzima činjenica da su europske države koje su formirale tek u drugoj polovici XIX stoljeća, dakle, Njemačka i Italija, ostale prikraćene u dijeljenju kolonijalnoga kolača kojega je u ogromnoj većini držala Britanija pa zatim Francuska, a ne smije se zaboraviti ni Rusiju koja je, međutim, imala tu pogodnost da joj se kolonijalne stečevine naslanjaju na državne granice pa je svoja osvojena područja uglavnom zadržala i do danas. Računa se da je polovicu svjetskih kolonija držala Engleska, a Francuska polovicu onoga što je preostalo. Njemačka kao država i nacija u usponu trebala je rat da bi izvršila novu podjelu svijeta, odnosno kolonijalnih dobara. Ipak, ne bi trebalo do kraja nasjedati takvom objašnjavanju rata. Na kraju krajeva, rat je izbio zbog nerješenih odnosa na Balkanu i neodrživosti zastarjelih uređenja Austro-Ugarske i Turske koje su također držale ogromne teritorije u Europi i Aziji. Netrpeljivosti su postojale među mnogim državama: Njemačka-Francuska, Rusija-Turska, Italija-Austrougarska. Austrougarska-Srbija, Srbija-Bugarska i slično. Kad je na kraju rat izbio svi su govorili da im je nametnut i svi su vjerovali da će brzo pobijediti. Ocjenivši imperijalizam kao «posljednji stadij kapitalizma», marksistički analitičari vidjeli su u Prvom svjetskom ratu samo sukob svjetskih buržoazija i uvjeravali da se radnici ne će dati pobiti za interese kapitalističkih vođah, a takvo je mišljenje imao čak i Jack London.

- 20:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	travanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30