Evo daljnji nastavci "Nejunačkom vremenu usprkos":
No,ono što se dogodilo je proces u kojem je feudalac nestajao s povjesne pozornice, a seljak se domogao zemlje. U većini europskih zemalja to se dogodilo još sredinom XIX stoljeća. Na mjesto seljaka glavni motor revolucionarnih pokreta na europskom zapadu postaju tvornički radnici – proleteri.
O proleterima se kroz proteklih stoljeće i pol napisalo tone i tone knjiga pa ipak, sva su predviđanja vezana uz njih uglavnom se pokazala netočnima. Svakako tu spadaju Marxove teorije o revolucijama koje će prvo izbiti u naprednim industrijskim zemljama, a događalo se upravo suprotno. Zapravo, u pravim razvijenim industrijskim zemljama devetnaestoga stoljeća proleterske revolucije nisu ni izbijale. Prva prava radnička pobuna je lipanjska pobuna u Parizu 1848. no ona je ostala na razini pobune. Ono što bi se moglo nazvati revolucijom tek je Pariška komuna no i ona, kako vidimo, izbija u Francuskoj koja je po industriji daleko iza Britanije, Nizozemske, Belgije i SAD-a. Pa i u Francuskoj, porazom Pariške komune, prestaju revolucionarna gibanja, a u gore spomenutim zemljama ih nije ni bilo. Doduše, radnički pokret postojao je svuda i radnici su, štrajkovima i bojkotima, vodili borbu za poboljšanje svoga statusa koji je u to doba bio toliko udaljen od najelementarnijeg ljudskog dostojanstva, da je to današnjim generacijama doslovno nemoguće zamisliti. Onaj tko danas radi osam sati dnevno, šest dana u tjednu, teško može shvatiti da su se ljudi nekad borili za takvo stanje i da su u toj borbi nerjetko gubili i život, a još češće bili zatvarani i mučeni. Naravno, njihovo tadašnje stanje bilo je još gore jer radni dan od deset i više sati nije bio nikakav izuzetak nego pravilo. Djeca, mlađa od deset godina, bila su također smatrana sasvim normalnim dijelom industrijskog proizvodnog procesa, a kako je to izgledalo može se najbolje informirati u pripovjetki «Otpadnik» Jacka Londona koji je uostalom, tu sudbinu prošao na vlastitoj koži.
U revolucije u njihovim početcima ulaze i sami kapitalisti. Točnije, oni Francusku revoluciju faktički započinju i omogućuju njezin nastanak. Kapitalisti, krupni industrijalci i bankari, traže izjednčavanje s plemićkim i svećeničkim staležom, mogućnost obavljanja državničkih funkcija i slobodno tržište. Tijekom Francuske revolucije, ova klasa ostvaruje sve svoje ciljeve i nastavlja sa svojim usponom do dana današnjega. Njima nije smetalo oslobođenje seljaka, pače, išlo im je u prilog sve što može oslabiti feudalnu klasu, a nisu gajili ni posebne simpatije prema katoličkom svećenstvu. Činjenica je da su zemlje s razvijenim kapitalizmom uvijek više težili protestantskim oblicima kršćanstva. Oni su, doduše, željeli odvojiti crkvu od države ali nisu željeli odvojiti državu od crkve. Njima je trebala crkva koja nije jaka financijski i koja se teško može oslanjati na ikakve transcedentne autoritete, pa bio to neki davni svetac ili papa u Rimu. Trebala im je crkva koja će zapravo služiti kao neka vrsta državne ideološke službe, a mnoge protestantske zajednice su to doista i postale, bez obzira na sigurno plemenita nastojanja njihovih tvoraca za oslobođenjem od papinske tiranije.
Ali kad su proveli sekularizaciju i uništili ili ograničili veleposjed, kapitalisti nisu željeli više nikakvih revolucionarih zbivanja nego kako im i samo ime kaže, kapitalizirati svoje uspjehe. Cijenu kapitalističkih uspjeha plaćali su radnici.
Radnik, proleter, zapravo se po malo čemu razlikuje od toliko ozloglašene slike antičkoga roba. Radnikove osobne slobode i «građanska prava», u stvarnosti su puka lakrdija, a čak ni tu lakrdiju im kapitalisti dugo nisu htjeli odobriti, držeći ih izbornim cenzusom daleko od biračkih kutija. A isto kao i rob i proleter može postati skoro pa svatko. Kome je god (financijska) sreća okrenula leđa, u kapitalizmu se preko noći pretvara u proletera i to što je neko društvo otišlo dalje u razvoju tih nakaradnih društvenih odnosa (ili kako bi se oni sami izrazili, «što su napredniji») to je manja mogućnost preživljavanja izvan tog proizvodnog lanca. Vrijedi primijetiti kako je to u stvarnosti priličan korak nazad u odnosu prema srednjem vijeku i razvijenom feudalnom društvu čiji su društveni odnosi bili u svakom slučaju i pravedniji i s puno više socijalnog osjećaja.
Tu dolazimo do one točke u društvenom i povjesnom razvoju gdje se dodiruju ekonomija i teologija. Jer, srednjovjekovna država je «Civitas Dei», sv. Augustina, nadahnuta Biblijom i kršćanskim naukom. Ona je bez imalo sumnje, dijametralno suprotna sekularnoj republiki koja svoj zamah hvata kroz devetnaesto stoljeće i u kojoj središnji misterij čitavog ljudskog bavljenja pa tako i onog vezanog uz državu, nije odnos čovjeka i boga, nego materijalne pojavnosti svakodnevice.
|
