utorak, 19.12.2006.

dida piše

Ne znam, dragi moji čitatelji i čitateljice, koliko vam je poznato stanje i sranje u djelatnosti koje zovu izdavaštvo. No i sama činjenica koliko nas se uhvatilo blogiranja kao jedinoga načina da svoje misli i uradke kako tako priopćimo svijetu i svekolikoj javnosti, pokazuje dovoljno. Sve u svemu to bi se stanje moglo najbolje opisati tako da se malo proširi stara narodna poslovica: «Tko želi čitati knjige, neka ih sam i piše i, naravno, izdaje»!
Kako imam dosta takvih uradaka na lageru, na kraju asm odlučio odustati od besmislene borbe s kojekakvim izdavačima i pustiti knjige u slobodnu elektroničkomrežnu džunglu pa neka se same snalaze. A ćemo započeti s jednim podužim umovanjem o koliko-toliko istinitoj povijesti, jadnoj sadašnjosti i mogućoj boljoj budućnosti svijeta i čovjeka. Preuzetno? Pa očito da jest ali s obzirom tko sve danas kroji sudbinu naroda, država regija itd ne vidim razloga da se u tome i sam ne okušam. Ustalom, ako vam se da, ajte i vi!

NEJUNAČKOM VREMENU USPRKOS

Živimo li doista u nejunačkom vremenu? Ako da, kako je to moguće? Snovi i nade čovječanstva upirale su se kroz čitavo dvadeseto stoljeće baš prema ovim vremenima, prema razdoblju od dvije tisućite godine na dalje, kad bi se trebalo početi ostvarivati sve ono o čemu su generacije sanjarile kroz tegobne periode povijesti. Futurološka predviđanja rađena još krajem sedamdesetih godina, prikazuju nam početke dvadeset i prvog stoljeća kao neku vrstu raja na Zemlji; ne samo golem tehnološki razvoj, primijenjen u područjima svakodnevnice, nego i bolji i pravedniji odnosi među ljudima, izumiranje eksploatacije, pobjeda nad bolestima, iskorjenjivanje gladi i bijede, oslobođenje od religijskih zabluda i praznovjerja te ekspanzija svemirskih otkrića i osvajanja – to su bili stavovi u koje je vjerovala većina obrazovanog svijeta. Pače, sumnja u navedeno zvučala je nevjerojatno. «Dvi iljade i druge, mi ćemo poć na misec, u miru da provedemo lito», pjevao je 1975. Oliver Dragojević i ne bi se moglo reći da su stihovi te bezazlene pjesmice pobuđivali negodovanje kao plitka promidžba ili zabavnjačko bulažnjenje. Knjige za djecu i mladež bile su pune crteža i ilustracija tipa svijet 2000. u kojima je sve vrvjelo od letećih strojeva i antigravitacijskih vozila, oko Zemlje su kružile svemirske sonde s posadama od nekoliko stotina ljudi, ratni sukobi nestali su s lica Zemlje i svijet je stremio zajednički prema prelasku u drugačije oblike organiziranja i postojanja. Smatralo se da su slike budućnosti kakve su predviđale «Gvozdena peta» ili «1984.» u potpunosti izbjegnute. Razvoj, napredak, blagostanje, jednom rječju – svijetla budućnost, bili su ono u što se vjerovalo kao aksiome. Danas, 2004. godine svi ti stavovi i slike podjednako izgledaju kao predviđanje budućnosti i to ne neke bliske, od kojih par desetljeća, nego daleke i vrlo teško dostižne. Što se to dogodilo?
U političkom smislu, svijet doista jest doživio goleme promjene. To su, međutim, jedine. A nisu sve bile, makar u potpunosti usmjerene k Boljemu. Neljudski sovjetski boljševički sustav, uništen je, no što je došlo na njegovo mjesto? Može se reći da su stanovnici istočnoga bloka nekad živjeli u siromaštvu i strahu, a da danas žive u bijedi i nesigurnosti. Ruska policija ne progoni više mentalne i verbalne delikte i više-manje izmišljene disidente, nego se bori s čečenskim terorističkim napadima. Riječi su zamijenjene bombama. A u tom okruženju nesigurnosti i straha koji je samo promjenio smjer iz kojeg dolazi, ljudi žive jadno i kukavno kao nekad. Pa i više, jer neke tekovine socijalizma pa čak i onog boljševičkog izbrisane su u potpunosti. Nema više državne stanogradnje, besplatne zdravstvene zaštite i školstva. Siromašni bivaju sve siromašnijima, bogati sve bogatijima, s time da je jedini mogući početni kapital za bogaćenje, kriminal povezan s politikom.
Još je teža sudbina zadesila stanovnike bivše SFRJ. Jer, dok su građani Sovjetskog bloka ipak, kad se sve sabere, proračuna, pokrati i sredi za koji milimetar i gram pomaknuti k nečem ako ne boljem, ono makar manje tegobnom, dotle se na balkanskim prostorima u mnogo čemu otišlo doslovno unazad.
No ni tu nije situacija baš tako jednostavna. Jugoslavenski socijalizam bio je, bez dvojbe, ugodniji za život od boljševičkog. «Jugoslavenima» nije trebala policijska dozvola ako su željeli posjetiti rodbinu u susjednom gradu, a onaj tko nije bio politički proskribiran mogao je putovati (čak!) u inozemstvo. Ipak, glavna razlika između Jugoslavije i zemalja Varšavskoga pakta očitovala se u društveno-političkom i gospodarskom uređenju. Država, naime, nije bila vlasnik sredstava za proizvodnju, njima su upravljali i gospodarili sami zaposlenici. I to podjednako u tvornici i školi, rudniku i izdavačkoj kući, pekari ili zdravstvenoj ustanovi. Izgleda pomalo bizarno da su se ljudi koji su živjeli u takvim uvjetima, uz besplatnu zdravstvenu zaštitu, potpuno besplatno školovanje koje je uključivalo i znanstvene stupnjeve, realne mogućnosti za dobivanje stanova na korištenje koje je de facto značilo vlasništvo, primjereno radno zakonodavstvo koje je štitilo radnika, dobro izbalansiranu zakonodavnu vlast koja je uz lokalnu samopupravu obuhvaćala i strukovne predstavnike, na kraju uzeli puške u ruke i «oslobodili se» svih tih blagodati. U Jugoslaviji nije bilo ni nekakve materijalne bijede u razmjerima Rumunjske, naprotiv prosječni standard bio je daleko iznad onoga na istoku Europe, a nadmašivao je i neke zemlje zapada kontinenta.
Pa ipak je sve propalo.

- 16:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>