Domaći rad: Kako sam proveo subotu
Je krasno započeo dan.
Legnemo u 2, dignemo se u 4 manje 15, i onako u polusnu skontamo da auta kojeg smo tu parkirali prije 2 sata više nema. To skontavanje je potrajalo jer u onakvom stanju ne vjeruješ sebi i očekuješ da kad još jednom protrljaš oči – auto će biti tu.
Šuško je tako ostao u Zagrebu objašnjavat policiji šta ga je zdesilo. Uno iz 91. i nije neka prilika, al kad na objektivnu štetu dodaš onaj šok i propuštanje Planice, onda je šteta poveća.
Poslije granice i prve pumpe počelo je svitanje. Kako dana tako i raspoloženja.
Dino je pustio Animatore, a većina busa puštala je efekte: ckcs, ckcs, ckcsss, limenke su stradavale punom brzinom, a zaustavljanja busa bivala su sve učestalija.
Bio je to dakle jako pijani bus. Među pijanim licima skrivala se i blogerska elita:
Dmj, Ribafish, Svijet u boci, Aparatczyk, Euklid te Kaco Mortale koji je ponio i okus Istre u vidu dobre rakije Biske.
Po dolasku Baksum me počeo uveseljavat sa svojim blesavim šalama:
- pri prolasku kraj smrznutog jezera: Čoviče zaledilo more.
- Pri ulasku na skijalište: Jebote koliko ljudi, a niko ne igra.
- Brko prelijeće 200 metara: Auuu pičkuuu, je mirišu kobaseee.
Bilo je zbilja fascinantno gledanje skokova, a alkohol je uzimao sve veći udio u krvi, pa su moja sjećanja od tada sve blijeđa i blijeđa. Iako u pijanom stanju, oduševljavali su me pijani Slovenci koji od velikog nacionalnog ponosa taj dan jednostavno pogibaju od cuge.
Njihovi napori održavanja ravnoteže podsjećali su na tek rođenu telad kad se pokušava osovit na noge. Po završetku natjecanja pijanstvo je doseglo kulminaciju pa sam stalno morao paziti da mi se neko ne izriga u krilo. Naročito je opasno bilo u busu jer tu ne možeš pobjeći. Nastavilo se piti po planu kod Papa Joe u Kranjskoj gori. Premda sam očekivao krda pijanijh Poljaka, Finaca, Norvežana i Slovenaca, u toj su birtiji ipak najbučniji bili Hrvati.
Od izlaska iz te birtije imam mutna sjećanja. Znam da sam u busu pjevao neko vrijeme. Onda pamtim konačno i moje ispuštanje balastnih voda kod kojeg sam imao veliku sreću jer je u trenutku mog buđenja iz alkoholne kome autobus bio zaustavljen te sam u hipu izletio i zrigao se vani umjesto da kao neki, he he, rigam u ruksak.
Taj potez me vratio u život pa je ponovo zaživila ideja da odemo na stadion pogledat tekmu. Kasnili smo nešto više od pola sata. Ispustio sam dušu penjući se na zapadnu tribinu. Zatekao nas je šokantan rezultat 0:1 i brojni komentari na račun mojeg sugrađanina. Malo je reći da se majci od Stipe Pletikose dobro štucalo to večer.
U poluvremenu sam se divio originalnoj arhitekturi maksimirskog stadiona. Izgleda kao reciklaža 4 najružnija stadiona Sovjetskog Saveza. Od svakog je posuđena po jedna tribina.
Utakmica ipak završava slavno i potpuno zadovoljni odlazimo na ćevape i pivu. To je bio kraj.
|