Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Evo, konačno da napišem kako smo na kraju našli polaznu točku i uputili se prema vrhu Jadičeve plane aka Jadičevca. Dakle, na onom smo raskršću ispred Žuklja skrenete lijevo prema zaseoku Jakovljevići. Na tom putu u jednom jedinom trenutku naći ćete jednu jedinu smjernicu za Jadičevu planu - drvo na kojem piše "Krajačeva kuća". I to je sve. Na svu sreću da smo negdje u Poljakovoj knjizi registrirali tu neku Krajačevu kuću pa smo pretpostavili da je to onda to. I bilo je.
Slijedite cestu udesno i doći ćete do par starih kuća u kojima, moguće, neće bit nikoga, jer su to danas samo u funkciji vikendica.
Mi smo tu lijevo iza prve parkirali pod fantastičnom oooogromnom lipom. Nevjerojatan hlad. Kasnije, kad se budemo vratili, nećemo se moći odljepiti od te lipe.
Uglavnom, mi smo tu imali sreće i naišli smo na domaće. Ispred prve kuće desno, u malom dvorištu, sjedio je gospon Nekić, kako se predstavio. Ljubazan i razgovorljiv, nudio nam rakije, ajde, ajde, uzmite. A čovječe, već lipsam i bez ikakvih alkoholnih aditiva, a još samo fali da nešto popijem prije uspona. I to još rakiju. Mislim da bih se vratila u auto ispod lipe i odspavala. No, nisu svi iz moje družbe odbili Nekićevu rakiju pa smo se, odmah u startu, kod Nekića zadržali brat-bratu, planinar-planinaru, jedno pola sata do 45 minuta. I tako je već bilo krenulo i poslijepodne pa sad jedan sat tamo ili 'vamo - isto vam je.
Nekić nam je ispričao sve o kući, čak nam je dao i mali tour. Stara kućica, koja unutra ima zasigurno najveću peku/roštilj koju sam ja ikad vidjela u zatvorenom prostoru (izuzev, naravno, Ličke kuće, ali to su već profići hehe).
Dakle, tu možete peći sve moguće životinje do veličine omanjeg goveda. Čovjek ambiciozan.
Uglavnom, mi smo imali onu našu kartu koju sam priložila uz prošli post, koja se pokazala totalno neadekvatna. E zato je nama sad Nekić sve objasnio. Uglavnom, čovjek se stvarno trudio opisati nam kako doći do vrha, mi smo ga pogubili već u prvih 20-ak sekundi priče, nažalost. No, zapamtili smo da nam je rekao da ćemo sjeći tri ceste. Još se čudimo koje tri ceste, nigdje ih nema na karti, kad ono fakat. Dobro čovjek kaže. I rekao nam je da nema šanse da do gore stignemo za 1:45 h. I nismo. Trebalo nam je sigurno 2,5 sata.
Nekić nas je upozorio na poskoke u i oko vršne stijene.
I ništa, pozdravismo se mi s njim. On nas pozvao da dođemo do sela gdje se slavi završetak gradnje one crkvice koju sam isto pokazala u prošlom postu. Baš taj dan bila veselica. Hajde, vidjet ćemo u kojem ćemo stanju biti... i hrabro krenusmo. Moram priznati da je od te točke pa nadalje bilo "okruglića", kako je to simpatično opisao prvi Žukljanin s kojim smo taj dan razgovarali. Markacije korektne, ali nitko nije ni slutio što će nas kasnije čekati.
Idilični pejsaži u prvih pola sata. Pogotovo što iza svakog ugla očekujete bar po jednog medvjeda. Pa smo kao malo pjevušili.
Vrlo brzo doći ćete do jedne kućice na osami.
E sad malo prije ove scene, pola minute prije, nalazi se ta famozna Krajačeva kuća. Nama se nije dalo skretati kad smo išli gore, a kad smo se spuštali, iskreno, zaboravili na nju. Tako da fotku Krajačeve kuće nemam, izuzev ovoga:
Naime, u ovoj prvi kući nas je zatekao super ultra turbo simpatičan "dečko", kako ga je Nekić nazvao. Radi se o jednom simpatičnom djedici, za kojeg smo prvo mislili da ga zovu "dečko" jer nije oženjen. Ali ne. Oženjen je, samo su mu žena i sin u Austriji, a on tu živi sam, kako kaže. Ima kuću i u Stolcu, ali najčešće je tu u ovoj kući na osami. Gospon se zove Biondić. Kažu Biondići su iz tog kraja, eto, čudno, znam neke Biondiće, nisam znala da su iz ovog kraja. Čovjek se oduševio kad nas je vidio. A kad je čuo da u timu ima i jedna Osječanka obezglavio se. Naime, prije 40 godina on je u Osijeku služio vojsku. O ne. Da Tvrđa, ovo ono, da Osječanke, da on, da ovo ono...
Jako drag čovjek. Pitam ja njega šta su mu ove ljestve u pozadini. Ja, rekoh, vjerojatno kad snijeg zapada u ovom kraju da lakše čisti, što li. Ma, ne, kaže, to kad mora čistiti bunar, da mu je lakše silaziti. Ja njemu kažem da pazi kad silazi, da sam čitala kako dolje zna bit štetnih plinova, može se čovjek ugušiti, pa ne smijete nikad silaziti sami. Naježila sam se. A ne, ne, kaže, u njegovom bunaru nema nikakvih plinova, neka se ja na brinem. O ne. Hehe... I tako, raspričali se, njemu drago da smo u njegovom kraju. Nije dugo nikog sreo da ide gore... i da kad se budemo vratili malo ćemo s njim sjesti i popričati duže. Stvarno nas je i on nutkao svim živim, ali morali smo odbiti, jer vrijeme je teklo nesmiljeno.
Biondić nas je upozorio na medvjede.
Toliko su nam ta dvojica ljudi bili simpatični, da smo zaboravili vrlo brzo svu ljutnju zbog nemogućnosti nalaženja polazne markacije. Baš smo se dobro osjećali.
Markacije su, dakle, bile ok. Što reći, šumetina, hladovina, hrpe, ali hrpe muha. I fakat smo dva puta presjekli šumsku i jednom ASFALTIRANU cestu. Zašto to nije ucrtano na karti - ne znamo. Odakle, dokle idu te ceste - ne znamo. Naime, mi jesmo kasnije pitali Biondića i on nam je rekao za sve ceste koje su, ali nama se sve ispomiješalo. Previše informacija. Navodno je, koliko se sjećamo, jedna od cesta bila za Krasno. Opet, ponavljam, sve i da uspijete doći do te neke visine autom, tim cestama, sumnjam da ćete ubosti markaciju od koje onda idete gore prema vrhu.
Nakon što smo prošli dobar dio tih šumskih putova, izašli smo na čistinu i netko se slučajno okrenuo, kad ono prekrasan pogled. Usput, namjerno sam ostavila da vidite džinovske muhe! Tu su namjerno izletile iz kadra kad su skužile da ih pokušavam dokumentirati! Ne vole se, kao, fotkati. Ali zapravo su stalno, stalno oko nas na 20-ak cm.
I to je sve što ćete vidjeti... sve ostalo je gusta šuma.
No, staza je postajala sve očajnija. Teško šipražje, koprive, paprati, grmovi s bodljama. I sve u visini moje glave. Katastrofa. Kao debil. Osjećala sam se kao Frodo.
Stalno kroz ovakve uvjete. Da me poskok i ugrizao, sumnjam da bih registrirala.
Evo, sad da ne gnjavim sa samim putem, nećete zalutati, marke su dobre. Ovo je, recimo, jedan specifičan trenutak. Na ovoj livadi je raskršće odakle se pridružuju oni koji su išli preko Oltara do Jadičevca.
Ako mislite da je vrh tamo u pozadini - nije! Još bar dva takva trebate proći da dođete do vrha.
Ono što je men UŽASNO, ali užasno nerviralo jesu muhe. Ne sjećam se da smo ikad bili toliko bombardirani rojevima muha kao tada. Ono na Rajincu je ništa prema ovome. Ja sam predlagala i da moramo potrčati pa da im zbrišemo. U jednom trenu sam živčano skinula ruksak i majicu (da, dobro ste pročitali) i kao pomahnitala stala mahati po tim rojevima da nas ostave na miru. Odeš u prirodu pa kao uživaš u miru. Ma, koji crni mir!! Ovo vlastite misli ne čuješ od tog zujanja, samo oblijeću, gadljivo, fuj! Više nigdje ne idem bez autana! Mi smo imali kremu protiv sunca, pa smo se s tim trackali samo da muhe odbijemo... Naši komarci iz Kopačkog su ništa prema ovim muhetinama.
I evo, konačno, vrh.
U šumi, neko malo stijenje. Natpis. Crveni metalni tuljac. Uzidani žig. I naš strah od poskoka. I sad dok su drugi tražili gdje će se smjestiti, evo ti mene, hop idem do tuljca. I kako je taj metalni tuljac onak' dolje zatvoren prečkicom, ja tu prečkicu vadim i spremam se da ću primiti cijeli tuljac da mi ne padne. Međutim, kaos, meni tuljac proklizi i pada dolje u prosjek. Buka neviđena, svi viču da šta sam radila, izderavaju se na mene nejaku & sirotu, ja gledam u procjep, vidim dolje tuljac na jedno metar dubine, mrak mi pada na oči. Šta ćemo sad, ne možemo to dolje ostaviti. Da skratim priču... nitko nije imao milosti ili bio gentleman pa se spustio dolje po tuljac, ne, nego sam ja imala najtanju ruku pa sam morala sa strane kliznuti u rupetinu dolje i gurati ruku u procjep da uhvatim taj teški tuljac. Mislim, prvo, tko je uopće stavljao taj tuljac iznad takvog procjepa. Kao da je netko baš namjerno tamo stavio. Samo na tom jednom jedinom mjestu je bio procjep, rupa... Mogli su to staviti bilo gdje dalje na tu vršnu stijenicu. Ništa, ajde dolje, već vidim kako mi leglo poskoka navaljuje na ruku, kako se bore tko će zagristi u sočnije mjesto na mojoj ruci. Drhte mi ruke. Težak tuljac. Užasnuta, uspjevam nekako dohvatiti taj tuljac, jedva sam ga od težine privukla.
Sve je spašeno, vratili smo tuljac, kao da se ništa nije dogodilo. Smjestili se mi, hajde, sad ćemo malo jesti na vrhu, meni se već manta od gladi. Raširismo sve, kad čuješ našeg glavnog "ekonoma" s pitanjem koje se nikad ne smije postaviti "tko je ponio sendviĆe?". Dakle, nakon akcije spašavanja tuljca, nakon što sam smrti i poskocima gledala u oči, nakon što su me muhe totalno iznervirale, nakon što sam bila sva izgrebana od šipražja... nisam mogla dobiti ni jedan jedini fucking gric sendviĆa?! O ne! Ustajmo se svi, sad idemo trčećim korakom dolje.
I tako je bilo. Brzo smo se spustili, lagano je za spuštati se.
Kad smo došli pred Biondićevu kuću, gazda nas je totalno dirnuo. Naime, kaže on nije bio siguran gdje smo i zašto nas već nema, pa je on htio polako već u selo na proslavu. I ostavio nam čovjek u hladnoj bunarskoj vodi piva i pokraj piva OTVARAČ da si mi kao sjednemo i popijemo kad budemo u prolazu. Mi smo pali na dupe. Baš drag!
Neki ne piju pivo pa je ostalo viška. Mislim, mi zasigurno to ne bi uzimali. Odakle bi čovjeku iz dvorišta popili pivo, što mi znamo zašto je pivo ostavio. Ali kad je rekao da je to bilo za nas, baš nas je ganuo.
I sad, ekskluzivna vijest za sve planinare koji skupljaju žigove, hehe... (tko bi, inače, išao na Jadičevac hehehe) kaže taj dragi gospon Biondić da će kad umre tu kuću ostaviti planinarima. Da će, kao, uvijek bit otvorena pa tko ide gore na Jadičevac može tu ući i malo odmoriti se. Baš je bio simpatičan. Ne znam što će mu žena & sin na tu ideju reći, da li će se to ikad ostavariti, ali sigurna sam da se pita samo njega da bi tako i bilo. Opraštamo se s njim, puni otisaka i mi i on. Ostali smo kod njega sigurno sat vremena i razgovarali o svemu.
Presvlačimo se i krećemo. U jednom trenutku izlazim iz auta i fotkam pejsaž. I dan-danas ne znamo koji je od ovih Jadičevac i vidi li se uopće odavde. Opet, ako je itko iz tog kraja, rado bi popričali da čujemo koju riječ objašnjanja gdje smo to bili...
Nastavljamo vožnju, dolazimo u selo Stolac. Crkvica blista.
Ispred hrpa ljudi, mi izlazimo van iz auta, kao ajde, popit ćemo cugu pa idemo. Kad približavamo se mi i ja užasnuto primijetim da tu nema NITI jedne jedine žene. Odmah trenutno, povratak u auto, hehe... I tih minutu-dvije što smo bili blizu, nikog od naših "poznatih" nismo vidjeli. Ma, daj, neću da ispadne da se grebemo, ajmo mi u auto pa doma.
I sad mi u autu, krećemo pokraj te grupe i idemo dalje, kad onoooo... prvo naišli na gospodina što nam je u Žuklju pričao o usponu i okruglićima. Onda nas skužio gospon Nikić, svi ajde, ajde, popite cugu bar, ovo ono, srdačni... ma, mi ono nećemo sad opet van, hvala ovo ono... i ja kažem, rekoh, ne bih ja nema tu uopće žena, a oni pa da, ovo je sad samo fešta za one koji su RADILI na crkvi (dobrotvorno). A fešta za sve će bit za par dana. Eto, tako smo se pozdravili i rekli da ćemo drugi put, da se žurimo, da nas čeka dugi put, mahali nam svi... Happy end!
Evo pogleda na Vratnik gdje smo se krenuli penjati i nakon kojeg smo krenuli prema Zagrebu...
Za kraj... tko planira ići u Afriku ili bilo gdje u neku džunglu, neka prvo testira svoju izdržljivost i živce na Jadičevoj plani. Što zbog muha, što zbog zapuštene staze za Indianu Jonesa. Ako preživi Jadičevac - spreman je za svaki izazov!
Vrh: 1416 m Markacije: -2. Markacisti, ljuti smo na vas! Okruglići ok tijekom hodanja, ali ajde ti budi pametan i nađi polaznu! Žig: Uzidani. Pazite da vam metalni tuljac ne ispadne u leglo poskoka. Vrijeme do vrha: Ne sjećam se. Jedno 2:15 do 2:30 sata. Opasnosti: Medvjedi, poskoci i muhe. Osim ovog zadnjeg, ništa nismo sreli. Mijenjam dva susreta s medvjedima za jedan s jadičevskim muhama. Životinje: Muhe. Vidikovac: U jednom trenu, ostalo šuma. Sve u svemu: Kontroverzno, ali sve u svemu guštali smo. Bar smo imali materijala za priču!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.