Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
ponedjeljak, 21.05.2007.
Kuterevo, medvjedi, Crnković..
Kuterevo je ličko selo u Parku prirode Velebit poznato po posebnom utočištu koje ima za mlade medvjede.
Na stranice crnih kronika dospjelo je u prosincu 2006. godine kada je neka Njemica-volonterka puštena u kavez s medvjedima da im kao svira. Osim što je svirala toliko iritantno da bih se i ja na nju obrušila i izlupala je s tom nekom tamburicom, na nju je nasrnuo medvjed Mrnjo Brundo.
Greška broj jedan, nikad se ne smije zaboravit da se zvijer ne može pripitomit (a i zašto bi se) i naviknuti na čovjeka. Drugo, medvjedi su već bili uznemireni i razdraženi visokim temperaturama. Treće, moguće da su osjetili i teritorijalnu ugroženost.. Kako god, zaista mi nije jasno, a i bilo mi je neugodno pitati pitanje koje su svi pitali, a to je: kojeg je vraga tako iskusan čovjek kao voditelj Crnković pustio tu žensku unutra? Ne samo da je medvjed ozlijedio nju, a posebno teško Crnkovića, već je na kraju sam bio žrtva - ubili su ga. Crnković je teško ozlijeđen prevežen u bolnicu, no nakn mjesec dana već se vratio na radno mjesto. Apsolutno je prihvatio odgovornost za sve što se dogodilo i duboko žali za medom.
Trenutno su tamo bila tri medvjeda. Dva mužjaka i jedna ženka koja je odvojena. Jedan je iz Gorskog kotara, drugi iz Like, a Zoru zovu i - Bosanka! Za par dana stiže im par malih medvjeda iz Slovačke.
Medo registrirao da mu stiže hrana.. Usput, medvjedi su mesožderi, koji su postali biljojedi i biljojedstvo čini 95% njihove prehrane. Prilagodili se prirodi kroz ne tako davnu evoluciju.
Evo Zore..
Osim što su ograđeni žicom, provučena je i struja. Crnković kaže da su takvi propisi. Pavlovljev refleks brzo je naučio medvjede da se ne približavaju ogradi. Posjetitelji su udaljeni jedno dva metra od tih ograđenih prostora.
Inače, dobili su 5 hektara novog zemljišta tako da će moći proširiti svoje utočište za mede.
Zanimljivo je, recimo, da medvjedima ne čiste kaveze, hrane ih biljem, a svi medvjedi kakaju na iste hrpe. Svatko ima svoju vecu. Kasnije dođu ptice i priroda učini svoje. Djeluje uredno.
Gospodin Crnković drži nam predavanje o utočištu.
Budući da me gospodin Crnković zna dok sam još bila mala, pozvao me i na druženje i "čašicu rakijice" u njihov centar. Tamo sam se upoznala s dvije volonterke i jednim sociologom iz Zagreba.
Gospodin Crnković je posebna osoba, ako tamo odete svakako si malo porazgovarajte s njim. Čovjek kipi od informacija i iskustva. Rođeni je Ličanin, koji je djetinjstvo i mladost proveo u Slavoniji, da bi zatim otišao u Njemačku gdje je radio sve do prije par godina. No, za Liku je posebno vezan pa se odlučio "pod stare dane" vratiti svojim korijenima. Inače, je svake godine dok je živio u Njemačkoj redovno dolazio i u Slavoniju i u Liku. Kad pričate s njim vidite da vam toliko toga ima za reći i kao da se suzdržava da iz njega ne krene erupcija misli.
Bez obzira slagali se s konceptom utočišta, lijepo je ostaviti koju kunu za pomoć ovim volonterima i njihovim zaštićenim medvjedima. Osim što plaćate kartu od 20 kn, možete ondje kupiti čitav niz suvenira. Pomozite medekimaaa!
Njihova ljetna kuhinja:
Ova koka im je glavni kućni ljubimac uz jednog psa. Našli su je, jadnu, svu deformiranu, gotovo slijepu, negdje uz cestu.. tko zna kako je prebjegla iz "zatočeništva", gdje se nije mogla mrdnuti u nehumanim uvjetima uzgoja pilića za hranu nas ljudi. Sad je tako pitoma, da se da maziti, voli se češkati po glavi, ne mrda od domaćina.. presimpatična..
Evo još fotka-dvije.. malo kiča.. bačva puna jagoda i drveni suvenir za Freddyja Krugera!
Za kraj, simpatičan znak! Faca ovog mede kao da su mene skinuli kad je riječ o pušenju!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
Crnković je teško ozlijeđen prevežen u bolnicu, no nakn mjesec dana već se vratio na radno mjesto. Apsolutno je prihvatio odgovornost za sve što se dogodilo i duboko žali za medom. 
