Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
srijeda, 16.05.2007.
Pećina mahnitih ljudi..
Nacionalnom parku Paklenica posvetit ću sigurno čitav niz postova, a evo neka jedan od prvih bude posvećen magičnoj Manita peći.. Radi se o 175 m dugoj pećini, dubokoj 30-ak metara. Preljubazni rangeri NP Paklenica fino će vam sve objasniti i provesti vas po pećini i to u 20 minuta. Košta 20 kn, stvarno simbolično za ono što ćete vidjeti, a i na taj način lijepo pomažete Nacionalnom parku. Dakle, uz cijenu koju plaćate na ulazu u Park morate platiti dodatnih 20 za ulaz u Pećinu.
Zašto se pećina zove Manita? Dolazi od "mahnita", a to opet dolazi od "mahnitih ljudi" (ludih ljudi) koji su u prošlom stoljeću hrabro silazili u tu pećinu kako bi došli do pitke i svježe vode. Vodič kaže da su ulazili bez baklji i svjetla! Koji je to očaj morao bit da su se penjali gore u Velebit i onda ulazili u mračnu pećinu po tim strmim i zastrašujuće opasnim oblicima u pećini da bi uzeli vodu.. i onda se vraćali dolje u Starigrad.. svaka im čast.. zvali su ih "mahniti ljudi"..
Put je relativno strm, idete po suncu, svakako hodajte sa štapom kojim lupkate ispred sebe kako bi spriječili eventualan poskok-napad iz šipražja! Oko sat vremena se penjete, kalorije se tope, nemojte ni slučajno bez bar litre vode!
Osim ako nije vrhunac sezone preko ljeta, u sve ostalo vrijeme točno su određeni dan i sat kad možete ući u pećinu s rangerom. Morate o tome voditi računa, inače ćete poljubit vrata od pećine, nakon sat vremena hoda po kamenjaru i suncu.
Pećina je otvorena početkom 20. st., a za turiste otvorena pred Drugi svjetski rat. Pećina je "živa" i dan-danas, stvaraju se stalagmiti brzinom od 1 mm u 10 godina (koliko se sjećam). U pećini ima i životinjica, nekih posebnih kukaca, biljaka naravno nema. Dosta je tamno, ali dovoljno da vidite gdje hodate, kako se ne bi narušio život u njoj. Dosta je hladno, od 8-13 stupnjeva, nemojte se išokirati ako idete preko ljeta!
Prekrasni oblici, savršena atmosfera!
Evo poznate vještice iz Manita peći! Kako se samo cereka, hehe..
A evo i poznatih orgulja:
Ima i pitke vode..
Konačno, kad izađete van napravljen je presladak mali vidikovac s kojeg puca divan pogled.
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
