Zauvijek uz tebe
Teških i mučnih i strašnih jedanaest je godina bez tebe.
Na današnji dan se sve najgore desilo, na današnji je dan prestao život za nas. Onakav kakav je bio do tada i onakav kakav smo očekivali da se nastavi. Kakav god ali uvijek uz tebe ili radi tebe.
Danas je dan u kojem se sjećamo onog kad još u njegovom početku nismo bili sami, a ja se poslije godina i godina prisjećam i nekih napisanih riječi pozdrava i brzojava toga strašnog dana: „Bila si naša zvijezda vodilja“ - „Neću te nikad zaboraviti“ - „Uvijek ćeš biti dio nas“ - „Anđele naš“ – „Mala ptico slomljenih krila“ …. Sada znam da je i zvijezda vodilja poput mnogih drugih nestala u crnoj rupi, da je pamet kratka, a zaborav dug, da anđela nema, a da ptice radi slomljenih krila ugibaju. Sve to znam dok mi sunce ovog srpanjskog dana udara u mozak i rastače ga, svega sam toga svjesna kao i svoje želje da se pisci napisanih riječi sami uvjere u njihovu istinitost. Na svojim primjerima jer tako se najbolje uči.
I za kraj (prilagođeno) riječi Davida Grossmana iz prekrasne knjige: Do kraja zemlje
„Razdireš me iznutra, bičuješ, udaraš šakama o stjenke moga tijela. Tražiš me za sebe bezuvjetno, zahtijevaš da napustim vlastito biće i posvetim ti se vječno, da sve vrijeme mislim o tebi bez prestanka, da svima koje sretnem pričam o tebi, čak i stablima, stijenama, grmlju, da ti izgovaram ime naglas i u tišini, stalno i stalno, da te nikad ne zaboravim, čak ni na sekundu, i da te ne napustim jer me trebaš kako bi postojala“
|