Pismo 3
Srce moje, divni su jesenji dani,ovdje kod nas dolje. Kako stariji kažu "pravo bablje ljeto ". Po danu se možeš sunčati i biti na kratke rukave i kratke hlače ali znaš i sama, s ove južne strane, dok s tvoje, sjeverne, e tu je već opako. Pogotovo jučer, u nedjelju,kad mi je i inače dan za konačno tjedno uređivanje, ona buretina me dobrano opalila po leđima dok sam skakutala po tuš kabini. Možda te zanima kako smo, kako provodimo dane, kako sam i ja? E, u petak je bio dan D znaš jedan od onih, težih. Iako sam se zarekla da ću na poslu samo raditi, raditi i raditi ( kao i ti uostalom) to je nekako izmaklo kontroli. Jer netko je spomenuo riječ "hrabrost" ( moju dakako) a ja, što bih ja na to? Ja i hrabrost! Baš. Pa me Ljilja vodila kući ko malog majmuna. I taj je cijeli dan bio u tom ozračju, u traženju hrabrosti. A samo dan ( tj. večer) prije toga, bio je Luka kod nas. Samo onako, nazvao oko 8 na večer i rekao da je došao u Umag, iako mi je u zadnjem tel. razgovoru rekao da ga neće biti duže vrijeme. Rekoh mu: " Pa baš lijepo, izabrao si dan kad nemam ni "p" od pive u frigosu. Donesi je sam, kupi negdje usput. I kupio ili uzeo iz domaćih rezervi i donio tri limenke i sigurno kilu pečene prasetine ( sigurno frnjiš nos i kažeš: " Fuj !!!! Tko to može jesti, to je tako ogavno."). Uglavnom, došao je i ostao, tak oko sat vremena, jasno, stari s njim uopće ne "opći, ha, ha, ha" nego jadan sa mnom komunicira. Izjavio je da ide u Rusiju, jer da mu je tamo neki frend, da radi isto u casinu i da je plaća do neba, a i uvjeti, 2 dana radi po 12 sati a iduća se dva odmara. Spomenuo je Ekateringrad (gdje je pak to, kaže da misli da je bivši Volgograd, a ja ne znam gdje su atlasi, oni jugosi, jer ovih novih nemam). Zezam ga za Ruskinje, pa zgodne su, ali se neda zezati, odmahuje rukom. A u vaš se bivši stan (privremeno) smjestila Giulietta (tj. Julija) jer da ide na vozački i nastavlja dalje na 4. stupnju škole, pa kao, stalno je treba voziti na relaciji Valica - Umag. A starce smo mu sreli u subotu, stari je došao iz Austrije radi proslave svog rođendana (od tada potječe i ta prasetina, koju u povjerenju, stari, ja i Max gutamo već 2 dana i još ćemo toliko). Oh Bože, misli mi lete kao komete, imam ti toliko puno toga pričati, a ne možemo se vidjeti, pa onda se toga mnogo i nagomila. Moram priznati da sam u stalnoj depresiji i da sam jučer pročitala rečenicu koja najbolje ukazuje na taj problem (izjava nekog poznatog engleskog liječnika prije 400 godina ali nije pisalo o kome se radi). Uglavnom ide ovako: "Ako želite spoznati pakao na zemlji, zavirite u dušu depresivna čovjeka". To je to! Tako jezgrovito i istinito. A kako i ne bih bila u tom paklu. S kime da pričam o tebi a tako mi nedostaješ? Na poslu - ja neću, moram raditi. Sa bakom (mojom starom) znaš da ne mogu, ona naime priča o sebi i svojim problemima, bolestima, prognozi vremena, TV emisijama koje gleda ( Piramida npr, tko gleda te brljotine, jedna mi je bila dosta da odustanem), sa starim ne mogu jer smo u istoj gabuli, tvoja teta je najsretnija kad može brbljati o Big braderu ili sl. glupostima jer se brine o meni, da je meni dobro, da ne brinem, da RADIM NA SEBI. I onda tko preostaje? Nitko, pa to gurnem pod tepih ( a to je moja "nutrost" ) i tako dan po dan - krah! Nedostaješ mi ljubavi, volim te bezgranično i bezuvjetno. Misli na mene, zaklopi one svoje safirno plave oči i pomisli kako mi je. Duino, 16. listopada 2006.
|