svastara

Ljubav je neodoljiva želja da netko neodoljivo žudi za nama"


Vrijeme je... presporo za one koji čekaju, prebrzo za one koji se boje, predugo za one koji se raduju; Ali za one koji se vole, vrijeme je vječnost".





Postojaše jednom jedan otok a na njemu živješe sve vrste osjećanjâ: sreća, tuga, znanje te, među ostalima, i ljubav.

Jednoga dana bî svima objavljeno da će otok potonuti te svi napraviše čamce i napustiše otok. Osim ljubavi. Jedino je ljubav ostala. Željela je ostati sve do posljednjega trena, samoga kraja.

Kada je otok bio gotovo potonuo ljubav odluči zatražiti pomoć.

Bogatstvo prođe pored nje u ogromnome brodu. Ljubav upita:

“Bogatstvo, hoćeš li me povesti sa sobom?”

“Ne, ne mogu”, odgovori bogatstvo, “mnogo je zlata i srebra na mome brodu. Za tebe nema mjesta.”

Ljubav odluči upitati taštinu koja također prolazila pored nje na predivnome brodu.

“Taštino, molim te, primi me na brod!”

“Ne mogu ti pomoći. Sva si mokra, možeš mi ošteti brod”, odgovori taština.

Tu negdje blizu bijaše i tuga te i nju ljubav zamoli:

“Tugo, primi me kod sebe na brod!”

“E ljubavi, tako sam tužna da moram biti sama.”

Sreća prođe pored ljubavi ali bijaše tako vesela da je čak nije ni čula kako zove.

Iznenada, iskrsnu nešto:

“Dođi, ljubavi, ja ću te povesti.” Bijaše to jedan starac. Tako sretna i vesela ljubav čak zaboravi upitati starca gdje idu. Kada su pristali starac ode svojim putem.

Svjesna koliko duguje tome starcu ljubav upita znanje, također jednog starca:

“Ko mi je ovo pomogao?”

“Bilo je to vrijeme.”, reče znanje.

“Vrijeme?”, začudi se ljubav. “Zašto mi je ono pomoglo?”

Znaje se nasmiješi zračeći velikom mudrošću i odgovori:

“Jer je samo vrijeme sposobno shvatiti stvarnu vrijednost ljubavi.”