ponedjeljak, 19.04.2010.
Preplivati šanac
Htjela sam, ustvari, danas početi priču na jednom sasvim drugom mjestu, ali ukazala se osvježavajuća i iznenađujuća prilika početi je u svježem grmu u kom' također odmara zeko - ne bi li nam ukazao na zavrzlamu ljudskog stanja u današnjici.
U posljednje vrijeme svatko tko je makar nekoliko trenutaka proveo pred radiom/televizijom/štandom sa novinama mogao se unekoliko informirati o (ne baš jako) začuđujućoj kampanji protiv pape (i/ili) Katoličke crkve. Među buljukom nesuvislih sumanutosti koju su naši nazovi-novinari neselektivno prevodili iz stranih mediskih izvora vjerovatno niste mogli razlučiti Pričinu glavu od guzice, baš kao ni ja, a oni sa više putra na glavi su vjerovatno samo pričekali da vide što se to valja iza brda.
E pa iza brda se valja gorda hidra, ćorava kao šišmiš, a bezidejna kako samo čovjek koji je izgubio moć da svom životu doda smisao može biti. Tužan li je taj elitni intelektualizam koji je sam sebi svrhom.
Sve o tome možete pročitati u ovom izuzetnom članku Brendana o'Neila na Spikedu, a ja ću tu samo prepričati par detalja koji su meni bili najbolji.
Kaže O'Neil:
"Sekularizam je u krizi. U vremenima Prosvjetljenja, progresivno sekularni pokreti, oni koji su se uzdržavali od Božjega vodstva dajući prednost oslanjanju na sposobnosti ljudi da utvrde koji su njihovi problemi te da ih riješe, bili su sasvim na stani pozitivnog pogleda na čovječnost. Njihova je vizija bila ujedno zastrašujuća i izuzetno oslobađajuća; da čovjek sam može savladati složenost zivota na zemlji i poboljšavanje istog za sebe i generacije koje dolaze. Danas, međutim, živimo u mizantropičnom vremenu duboke potištenosti, u kojem se na čovječanstvo gleda kao na pohlepnu, uništavajuću i nepouzdanu silu čijim se ponašanjem i mislima mora upravljati izvana."
... i to mi se čini najbolje formuliranom istinom u zadnje vrijeme. Vremena kad se govorilo da je "čovjek čovjeku vuk" su pred današnjicom divni trenuci kojih se možemo samo sjećati s nostalgijom. Mržnja među ljudima duboka je i neselektivna. Pomodno inzistiranje na individualnosti zbilja je samo šanac prepun krokodila između čovjeka i svijeta, poluga za frustraciju koju je nemoguće umiriti ljepotama života.
I sad bih tako mogli opisivati nedostatke svijeta u kojem se čini da danas živimo, baš kao što to rade scenaristi hrvatskih sapunica, "sve dok se krave ne vrate kući", ali, čemu sve to? Čemu isticati problem ne nudeći rješenje? Izvedivo rješenje, koje ne proizvodi više problema nego što ih rješava?
Najlakše je cmizdriti i hračkati na "put" i uvjerenost u njega baš kao što to O'Neil opisuje, a Dawkins (?!) i kompanija očigledno rade. Ja sam, bivajući nepripadnikom religijskog pokreta, možda posljednja osoba koju bi očekivali da stane u zaštitu religije, ali, uvjeravam vas - u ovome nema nepozvanih. Ovo se tiče sviju koji pripadaju čovječanstvu i koji u ovim ubrzanim vremenima moraju i žele živjeti - živjeti, ne preživljavati - a oni koju pronađu rješenja odgovorni su za njihova prosljeđivanja onima kojima za to treba pripomoć.
I to sad zvuči vrlo mesijanski i vrlo budalasto, ali iza ove dugačke i kobasičaste rečenice krije se prilično jednostavna misao.
Pomažite jedni drugima. Osmjehujte se. Vjerujte da vas vole. Na kredit uzimajte i dajte povjerenje, a što se tiče stvari dajte si minutu da razmislite da li vam baš sve to treba. Gledajte zajedno televiziju i pričajte o viđenome. Doživljavajte Svijet zajedno i pričajte o njemu. Dvije prosječne glave koje razgovaraju pametnije su od jedne nadprosječne koja škrto šuti.
