srijeda, 28.10.2009.
SOP
Danas mi je bio istinski grozan dan.
To me ustvari jako razveselilo.
Vrlo mi je to zorno pokazalo kako sam daleko uznapredovala u tome da smanjim jaz između realnog i idealnog ja.
Doista, možda ja težim stvarima koje su glupe i ekscentrične, ali vrlo, vrlo sam vješta i kreativna u pretvaranju ideja u operacionalne parametre.
nedjelja, 25.10.2009.
Richmond Fontaine i Stendhalov sindrom u KSETu
Nekad davno kad sam završila srednju i počela raditi na svom prvom poslu moja najbolja prijateljica i ja često smo izlazile u jedan klub u centru Zagreba. Njoj se sviđao lik koji je tamo često dolazio pa smo tamo dolazile i nas dvije, razgovarati i nadati se da će se on pojaviti, pa makar i nakratko, samo da ga ona jednom pogleda i da njena misija za taj dan bude ispunjena. Činilo mi se da je ona silno zaljubljena u tog lika, ali ipak nije ga pokušavala upoznati ili mu prići na bilo koji način osim gledanja sa udaljenosti. To je za nju bilo prilično neuobičajeno jer je obično vrlo neposredna sa stvarima srca, ali dala sam joj prostora i nisam kopala po nečemu što nije bila spremna podijeliti.
I tako, dani su prolazili...
Jedne večeri ušetale smo u naš klub i tamo je bio on, razgovarajući s prijateljem s kojim smo se trebale naći. Približile smo se njihovom stolu i prijatelj nas je krenuo upoznavati; Lik je uspio samo izgovoriti svoje ime i primiti je za ruku u namjeri da se rukuje s njom, a ona je pregorjela... kratko spojena, samo je stajala tamo, otvarajući i zatvarajući usta iz kojih nisu izlazile nikakve riječi, paralizirana panikom i očiju punih suza... sleđena. Istinski prevladana emocijama.
To je bio prizor toliko čudnovat i fascinantan, prizor toliko neočekivan izvan granica romana, da se holografskom preciznošću urezao u moje sjećanje.
I vrijeme je prolazilo...
x x x
Bila sam na koncertu Richmond Fontaine u četvrtak u KSETu. To sam imala na rasporedu još otkad je prvi glas izašao o tom nastupu, ali priželjkivala sam ga i duže i doista je vrijedilo čekanja.
Koncert su otvorili Eileen Rose i The Holy Wreck nastupom toplim, energičnim i prekrasnim. Dio Eileenine Holy Wreck ekipe je i Joshua Hedley koji je upravo u vlastitoj nakladi izdao Green Eyes EP. Tijekom koncerta otpjevao je svoju verziju "Dead Flowers" (originalno Jagger/Richards) s toliko žudnje i prekrasno da jednostavno ne mogu pronaći riječi koje bi to dostojno opisale. Sad kad sam nekoliko puta preslušala njegov EP mogu reći da je i ostatak materijala jednako dobar i da sama snimka ima onu krasnu kvalitetu da slušanje djeluje kao privatni koncert - akustičan i intiman - gotovo kao da možete razgovarati s njime između pjesama.
I tada dolaze Richmond Fontaine...
... i za mene to je bilo iznenađenje za iznenađenjem.
Tako je čudno i tako izvrsno biti u krivu u vezi vlastitih očekivanja jer tako je malo stvari koje pružaju ikakvo istinsko iznenađenje ovih dana. Čim su Richmondi počeli svirku posumnjala sam da je poseban slatkiš u pitanju.
Ja doista volim njihovu glazbu i posljednjih par mjeseci rijetko sam slušala nešto drugo u autu (a to je sada mjesto gdje obavim većinu slušanja glazbe), ali na koncertu su zvučali sasvim drugačije nego na studijskim snimkama. Toliko sonornije, više post-rock, gotovo progresivno. Fascinirajuće. Pjesme su oživjele u toliko stvarnijoj, čvršćoj i bogatijoj varijanti da me to potpuno zabezeknulo. Meni je posebno čarobno gledati kako glazbenici, članovi grupe, postaju u jednom trenutku savršeno usklađeni i uvježbani i njihov nastup nalikuje spajanju rasute slagalice i ta je čarolija bila jasno prisutna na ovom koncertu.
I tek sam tijekom bisa skupila dovoljno sabranosti da se sjetim snimiti dio njihovog nastupa. Mračno je, i musavo, i koliko god voljela multifunkcionalnost mog mobitela moram priznati da mu snimanje u mraku nije baš jača strana - ali, evo ga; Richmond Fontaine na pozornici KSETa u Zagrebu 22.10.2009.
Zemlja je stajala dok su Richmondovci izvodili posljednju pjesmu večeri i tada su stali i Dan je sišao sa pozornice i došao ravno do mene rekavši: "Primijetio sam da si snimala koncert, hoćeš li to postaviti na youtube ili negdje?" i to je bio trenutak u kojem gornji, prividno nepovezani dio teksta izlazi na svjetlo. Jedan kratak trenutak ta holografska svojstva sjećanja preplavila su me i samo sam stajala tamo, paralizirana panikom i otvarajući usta iz kojih nikakve riječi nisu izlazile. A tad me stara navika pogurnula s leđa riječima: Vrijeme ne čeka nijednog čovjeka (ili u ovom slučaju sleđene žene) i sad je čas je da se pomaknem ili će prilika proći - tako da sam se pomaknula i dovršila taj razgovor i upoznala Dana i Willyja i sad sam sretnija neg' pajcek u blatu.
I na kraju, o nečemu sasvim drugom; primjetila sam da ih njihove promotivne fotografije stvarno nisu dostojne. Uživo svi su mnogo mnogo zgodniji i topliji, pristupačni i dragi i jako sam zadovoljna što mi se pružila prilika da ih upoznam.
Hvala dečki na ovom odličnom koncertu i veselim se sljedećem kad opet navratite!
petak, 23.10.2009.
Superbake i Superslave u Sobi
Ne mogu reći da mi nedostaje lagani tempo i bezdogađajnost života, jer nisam ni sigurna da znam kako to izgleda, a jesam sigurna da to nije moja furka, ali mislim da bi mi dobro došlo malo usporavanje tempa, pa makar na jednu večer jer sutra imam servis vozila.
I zato...
Večeras je na mom rasporedu lagano opuštanje uz dobru svirku i hladno piće uz Superbake i Superslave u Sobi, Magazinska 7.
Dođite se družiti.
subota, 10.10.2009.
Secesija i to
Nemojte se brinuti što se dugo ne javljam.
Uspjela sam predanim radom ishoditi promaknuće koje mi trenutno, u ovom prijelaznom periodu, oduzima mnogo vremena i inih resurasa, pa jednostavno ne stignem izlijevati svoje prustracije ovdje.
Već vidim da će se to za kratko vrijeme stabilizirati i moći ćete dalje uživati u mom cviležu :-D
Do tada, opet ću se ponoviti, ne badava - nego da me usta (prsti na tipkovnici) moja hvale: "Ishodila sam promaknuće, u vremenu "secesije! Jupi!!!" 
