četvrtak, 12.02.2009.
Daljnja rasprava o standardu
Kad je na našoj televiziji prvi put krenuo Big Brother i moglo se zaviriti kroz totalno nenormalne okolnosti u prostor koji je trenutno životni za dvadesetak odraslih ljudi bila sam nemalo iznenađena zbunjujućim razvojem situacije. Ono što mi nikako nije išlo u glavu bilo je da odrasli ljudi, bez obzira na spol, mogu biti tako iznimno i gadljivo nesamostalni; da na svijetu postoje ljudi koji nisu odrasli u prašumi ili zaključani u podrumu a svejedno ne znaju skuhati ni čaj niti pospremiti za sobom ni da bi si spasili život.
Zaprepašćujuće.
Drugi okootvarajući trenutak bio je boravak u kući mog dugogodišnjeg i bliskog prijatelja u trenutku dok on svojoj ženi drži bukvicu da: "Nebu njegov sin slagal krpe dok ona pegla! Pa nije on nikakva curica!" koji mi je vrlo zorno prikazao da očito nitko nije imun na ovdje već spominjani "false consensus bias" i da ne mora biti u pitanju da se on "promijenio" koliko ja nisam bila u prigodi svjedočiti takvim okolnostima prije sina, prije žene, prije peglanja.
I finalni čavao u lijesu zdravog razuma u Hrvata; višesatno čekanje po ogavnom vremenu u redu za kupnju mobitel-spravice od par tisuća kuna koju se jednostavno "mora imati". Nekoć su proizvođači stvarali proizvode da zadovolje potrebu, danas - stvara se potreba koja će biti zadovoljena tek kupovanjem proizvoda za tu potrebu (kad smo već kod "bolesti za lijek").
Standard.
Zlo mi je od svakodnevnih susreta s ljudima ukiseljenim u gluposti ili bezobraštini koji pričaju da nešto ili nešto drugo "zaslužuju" (da bi nešto zaslužili potrebno je da to za - služite), zahtijevaju da im vlada/pravna država/društvo/netko drugi nešto da jer to je njihovo pravo (prava idu uz obveze, ima li još ikoga tko se toga sjeća?!), inzistiraju da se "ne može ispod standarda".
Ma kojeg crnog standarda, jadna ne bila?!
U svijetu u kojem roditelji nemaju pameti i/ili vremena (da poslodovci, vas gledam!) djecu opremiti za minimum samostalnosti i sposobnosti, u kojem su jedine vrijednosti one napisane na oznakama s cijenom u dućanima, u kojem se tijesto za pizzu kupuje gotovo u trgovini (ide li niže od toga u demonstraciji da ništa više ne znamo sami?!), a već odavno se nismo odlučivali za nešto već uvijek protiv nekoga/čega - koji crni standard je mjerilo ispod kojeg se ne ide?
