utorak, 01.04.2008.
Hazmat
Tak... tak... tak... odzvanjala je britvica od ruba umivaonika. Voda je iz slavine šištala kroz naslage kamenca. Desnom sam rukom nategnuo kožu na bradi i kroz bjelinu pjene povukao još jednu široku prugu relativne glatkoće.
Zahihotala se u boravku, ispred televizora i smijući se dospjela unutar mog vidokruga. Gledajući njen odraz u ogledalu nastavio sam se brijati na autopilotu.
Pogled je klizio preko ruba kose, glatkoće kože, pregiba vrata, plavetnila očiju, luka trepavica,....
Kako se to dogodilo? – prošlo mi je kroz glavu.
Kako... se... to... dogodilo? – odzvanjalo mi je kroz um uz piskutavi cerek u pozadini, um zaleđen u vlastitoj nevjerici. Točka u kojoj je nepojmljivo i pomisliti da je to osoba koja je...
S kojom sam....
Koja me...
Kojoj sam....
Umio sam obrijano i izbrijano lice i pogledao si u oči. Želudac mi se prevrnuo od muke, a doručak u savršenom luku sletio u školjku.
- Izvoli obrisati za sobom. Nemoj misliti da ću ja to čistiti. - rekla je iz boravka.
Ponovo sam se umio i stavio pastu na četkicu.
