utorak, 25.03.2008.
Cesare Pavese – Jednostavnost
Osamljen čovjek – koji je bio u zatvoru – vraća se u zatvor
svaki put kad zagrize komad kruha.
U zatvoru je sanjao zečeve kako bježe
po zimskom zemljištu. U zimskoj magli
čovjek živi među uličnim zidovima, pijući
hladnu vodu i grizući komad kruha.
Netko vjeruje da se poslije obnavlja život,
da se smiruje dah, da se vraća zima
s mirisom vina u toploj krčmi
i dobra vatra, staja i večera. Netko vjeruje,
vjeruje dok je unutra. No izađe jedne večeri,
a zečeve su drugi uhvatili i jedu ih
u toplom, veseli. Preostaje da ih se gleda kroz stakla.
Osamljen se čovjek odvaži da uđe i popije čašu
ako se baš smrzava, pa promatra svoje vino:
zadimljenu boju, težak okus.
Grize komad kruha koji je u zatvoru
odisao zecom, ali sada ne odiše kruhom
nit ičim. I vino odiše tek maglom.
Osamljen čovjek ponovo misli na polja, zadovoljan
što su već preorana. U praznoj sali
pokušava da zapjeva tiho. Ponovo vidi
duž nasipa ogoljeli pramen kupina
koji je u kolovozu bio zelen. Zazviždi kuji.
I pojavi se zec i više nije hladno.
preveo Mladen Machiedo
(Šoljan, A.,1974., Antologija Moderne Lirike Zapadnog Kruga, str. 361.)
Jutros, ustajući iz kreveta radi predposlovnih priprema sjetila sam se ove izuzetne pjesme gospodina Pavesea. Kako se meni iz dostupnih informacija čini, žalostan je bio taj gospodin Pavese i žalostan i kratak život je imao (1908-1950).
Krhka zdravlja, razočaran u ljubavi, poštenski naživciran, samotan i ogoljen od političkih iluzija, konačno se dovršio hrpicom barbiturata u hotelskoj sobi, ali prije toga za sobom je ostavio niz priča, knjiga i pjesama – pjesama koje zazivaju i upotpunjuju ono samotno čak i u nama koji živimo prividno daleko i različito.
Ono što mi se najviše sviđa u Jednostavnosti je ta jednostavna, a opet konstatacija koja se teško obgrljuje mislima; ja – Svijet, unutra – vani, vjera – činjenica.
Kad dođem do kruha „koji je u zatvoru odisao zecom...“ oči su mi već pune suza i na prsima mi leži sva težina svijeta. Mog Svijeta. Unutra.
